Kada je ruski predsjednik Vladimir Putin pokrenuo sveobuhvatnu invaziju na Ukrajinu u februaru 2022, znao je da će poremetiti bezbjednosni poredak Evrope. Ipak, to je za njega bio više taktički potez nego pažljivo osmišljena strategija, i nije mogao predvidjeti šta će da uslijedi. Iako je povratak Donalda Trampa u Bijelu kuću zatekao Evropu nespremnu, ona i dalje može spriječiti Putina da izađe kao pobjednik.
Zasad izgleda da Putin drži sve karte u rukama. Transatlantski odnosi se urušavaju, dok izolacionistička administracija Donalda Trampa kritikuje evropske saveznike i dovodi u pitanje njegovu posvećenost NATO-u. Još gore, čini se da Tramp približava Sjedinjene Države Rusiji kad je riječ o ratu u Ukrajini. Iako je prijetio uvođenjem novih sankcija i tarifa Rusiji dok se ne postigne prekid vatre i mirovni sporazum, za sukob je okrivio ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i obustavio vojnu pomoć i obavještajnu podršku Ukrajini (koja će, izgleda, uskoro biti nastavljena).
Ipak, Evropa još ima šansu da preokrene situaciju. Već sada odustaje od svog posthladnoratovskog načina razmišljanja o "kraju istorije", prema kojem je vladavina međunarodnog prava suverena, evropske vojske su služile za očuvanje mira, a ne za vođenje ratova, a na SAD se moglo računati da osiguraju evropsku bezbjednost.
Finska i Švedska su možda prve shvatile da se "istorija vratila", a njihov ulazak u NATO - 2023. i 2024. godine - značajno je ojačao sjeverno krilo Alijanse. Sada se čini da i Evropska unija prihvata novu bezbjednosnu realnost, budući da je upravo najavila plan naoružavanja vrijedan 840 milijardi dolara.
Čak se i Njemačka, za koju je povratak istorije posebno izazovan, priprema za ponovno naoružavanje: budući kancelar Fridrih Merc i njegovi vjerovatni koalicioni partneri postigli su dogovor o formiranju infrastrukturnog fonda od 500 milijardi eura (544 milijarde dolara) i ublažavanju fiskalnih pravila kako bi omogućili veća ulaganja u odbranu.
Značaj ovog poteza ne treba potcjenjivati. Od kraja Drugog svjetskog rata, Njemačka je izbjegavala upotrebu tvrde moći dajući prednost mekoj i služeći kao motor evropske integracije i stub svjetskog poretka zasnovanog na pravilima. Počevši od 1960-ih, to je uključivalo sprovođenje politike "konstruktivnog angažmana" - spoljnopolitičkog pristupa poznatog kao Ostpolitik - prvo prema Sovjetskom Savezu, a zatim i prema Rusiji. Ovo objašnjava zašto je bivša kancelarka Angela Merkel prihvatila snabdijevanje ruskom energijom, uprkos protivljenju drugih članica EU i Sjedinjenih Država.
Putinova potpuna invazija na Ukrajinu zadala je konačan udarac Ostpolitici. Samo nekoliko dana kasnije, Merkelin nasljednik Olaf Šolc najavio je "epohalnu promjenu" (Zeitenwende) u njemačkoj odbrambenoj i spoljnoj politici. Ali, upravo će Fridrih Merc biti taj koji će nadgledati istinski raskid s njemačkom poslijeratnom prošlošću - promjenu koja će zemlju primorati da se suoči s najtežim i najdestruktivnijim duhovima svoje istorije.
Za početak, tu je fiskalna revolucija. Njemačka štedljivost bila je izvor značajnih tenzija u Evropskoj uniji, posebno tokom dužničke krize evrozone početkom 2010-ih. Ali Njemci su, a posebno Angela Merkel, vrlo dobro pamtili kako je hiperinflacija otvorila put usponu Adolfa Hitlera. Zbog toga je njena prva vlada 2009. godine uvela ustavno ograničenje strukturnog budžetskog deficita na 0,35% BDP-a godišnje, poznato kao "kočnica duga" (Schuldenbremse). U tom kontekstu, Mercova planirana reforma pravila o zaduživanju - uključujući izmjene i moguće ukidanje kočnice duga - predstavlja radikalnu promjenu njemačkih prioriteta.
Šire posmatrano, Merc je izgleda spreman da prihvati lidersku ulogu u Evropi. Iako je Njemačka najveća ekonomija EU, dugo je oklijevala da preuzme stvarno vođstvo na kontinentu, posebno u oblasti bezbjednosti. Kombinacija ruskog revanšizma i američkog izolacionizma je, međutim, učinila takav stav neodrživim. Kao najnaseljenija zemlja Evrope, smještena u njenom "geostrateškom središtu", Njemačka, kako kaže Merc, mora da "preuzme veću lidersku odgovornost" i u oblasti odbrane.
Svaki pokušaj da se Evropa učini bezbjednom počinje s Ukrajinom. Trenutno, Tramp želi i jedno i drugo: da "pregovara" o mirovnom sporazumu - što će gotovo sigurno značiti kapitulaciju Ukrajine pred Rusijom i njenu ekonomsku eksploataciju - a zatim da se povuče i prepusti Evropi da ga sprovodi. Ali kakva je korist od mirovnog posrednika koji ne nudi nikakve garancije?
Kako bi se izbjeglo ponavljanje Minhenskog sporazuma iz 1938. godine - kada su Francuska i Britanija primorale Čehoslovačku da ustupi teritoriju Hitleru, čime je otvoren put za Drugi svjetski rat - Evropa mora brzo da djeluje i poboljša poziciju Ukrajine na bojnom polju, a time i za pregovaračkim stolom. Srećom, nadoknada izgubljene američke finansijske pomoći neće biti toliko teška koliko Tramp želi da vjerujemo: do sada je Evropa, u dolarima, pružila znatno veću podršku ukrajinskom ratnom naporu nego SAD. Međutim, popunjavanje jaza u naoružanju biće daleko veći izazov - i vjerovatno nemoguće u kratkom roku, kada je to najvažnije.
Jednom kada se postigne mirovni sporazum, Evropa će morati da preuzme ulogu njegovog garanta. To znači da će morati da obezbijedi efikasno odvraćanje od nove ruske agresije. Kredibilan nuklearni kišobran biće ključan. Zato je Fridrih Merc predložio da se američke nuklearne bojeve glave u Evropi zamijene francuskim i britanskim alternativama. Čak se govori i o mogućnosti da Njemačka postane nuklearna sila.
Kada je NATO 1999. godine intervenisao u ratu na Kosovu, tadašnji njemački kancelar Gerhard Šreder izjavio je da je slanje kopnenih trupa u zemlju koju je nekada okupirao Hitlerov Vermaht "nezamislivo." Danas je - kao što Merc, izgleda, razumije - nezamislivo postalo neophodno.
Samo u onoj mjeri u kojoj ostavi po strani svoje moralne i političke inhibicije Njemačka (i Evropa u cjelini) može da nastavi da igra svoju najvažniju ulogu: ulogu globalnog faktora mira i branioca demokratskih principa.
Autor je potpredsjednik Međunarodnog centra za mir Toledo; bio je ministar inostranih poslova Izraela
Copyright: Project Syndicate, 2025. (prevod: N. R.)
Bonus video:
