Kad sam se odlučila za neku vrstu kombeka u naše krajeve, očekivala sam da će me dočekati društveni život ispunjen kućnim posjetama prijatelja, te pijenje kafe tipa dolazim-dolaziš na kaficu i neobavezan razgovor u svako doba dana. Pokazalo se da sam bila u zabludi. Kao i da sam previše živjela u prošlosti, u svakom slučaju, da sam zanemarila da se u toku rata i poslije njega dogodila ne samo geopolitička, nego i prava mini revolucija u društvenom segmentu. Promjene u navikama i ponašanju ljudi bile su više nego očigledne i nisu se mogle ignorisati.
Sve u svemu, veliki trpezarijski sto za ručavanje zjapio je prazan, nepotrebno popunjavao centralni dio dnevne prostorije naše budvanske rezidencije. Nas dvoje, moj muž i ja, smo ga neko vrijeme pustili da nas podsjeća upravo na naše zablude o životu prije i poslije rata, a onda smo ga sklonili u stranu. Naravno, prilagodili se vremenu, a to će reći, prenijeli naš društveni život u Mogren, kao što je to većina Budvana našeg statusa i generacije već uradila.
Mogren, koji je zbog svog položaja i veličine igrao ulogu gradske kafane, odlično je obavljao ovu ulogu. Nudio je uvijek nešto za popiti i pojesti, mogla se na brzinu pregristi pita, proja, ili kakav sendvič, moglo se doći na dobar kolač, promijeniti mjesto na suncu za ono u hladu, nakositi stolica prema velikom ekranu na kom su išli važni sportski događaji. Na kraju, i ništa manje važno, tu je kao stabilna tačka postojanja bio i sto oko kog su sjedili stariji Crnogorci, ovi, što ih ja zovem Montenegro klasiko, što tako okupljeni u svoju, neću reći tajnu ložu, iako ima nešto i od toga, sjede svakog dana na istom mjestu i u približno istom broju, kao potvrda da je sve kako treba i na svom mjestu, uprkos promjenama i mini društvenim revolucijama.
Ono, nije baš da smo sasvim prenijeli svoj društveni i radni ambijent poput Zuke Džumhura u kafanu, Mogren nije u našem slučaju imao funkciju kafane starog hotela Boke prije zemljotresa, ili hercegnovskog Gradskog restorana poslije njega, kao u Zukinom slučaju, ali smo svaki put po povratku u Kopenhagen komentarisali to o dislokaciji našeg društvenog života i velikom broju sati koje smo proveli upravo u kafani. Poredili smo kafanski život ovdje i onaj tamo kod nas.
Kafana je, naravno, svugdje važna, taman toliko kao i hljeb/kruh naš nasušni, ali njena funkcija u životu pojedinca nije svugdje ista, bar ne u svemu.
Naći svoju kafanu značilo je nekad, kod nas, naći svoje mjesto u društvu, njen izbor je govorio mnogo o našem identitetu, a za neke je adresa kafane mogla biti upisana i u ličnu kartu kao mjesto boravka, u svakom slučaju, bila je mjesto gdje ste dotičnu osobu sigurno mogli pronaći tokom dana.
Tako jednog jutra, dok sjedim u Baressu, kafeu globalističkog i konceptualističkog tipa, kakvih po Kopenhagenu u posljednje vrijeme ima na svakom koraku i u šta su se pretvorile čak i one koje su startale kao lokalne i etničke kafanice, razmišljam upravo o kafani i njenoj ulozi u mom, ali i u životu drugih ljudi. Okružena sam sa dvoje mladih kompjuter-džankija, koji ne dižući glavu i ne osvrćući se oko sebe, naizmjence nešto čitaju na internetu, a onda u cugu, nekoliko minuta tipkaju promptno po tastaturi, tu je i nekoliko dobro odjevenih pripadnika srednje generacije, a ima i dvoje-troje starije gospode sa novinama u rukama. Nije da Baressu nešto fali, velik je i prostran, standardi u pogledu namještaja i ambijenta, pogotovo s ukusom izabrane boje zidova i diskretna muzika u pozadini, čistoća toaleta, odlična kafa, procenat ekoloških sirovina, sve zadovoljava, pa ipak, nešto mi ne štima. A to nešto uočavam i dešifrujem odmah. Kompjuter-džankiji sjede odvojeni za sebe, ono nekoliko pripadnika srednje generacije sjedi samozadovoljno i sebi posvećeno, svako za svojim stolom, čak ni starija gospoda nemaju potrebe da razmijene koju riječ o pročitanom. Dobro, jutro je, tek je devet sati, nije ovo Španija gdje su kafane ujutro pune lijepo i sofisticirano odjevenog radnog svijeta koji pije prvu jutarnju kafu u kafiću tik do radnog mjesta i komentariše fudbalske rezultate, ovo je sjever Evrope, na kom se jutarnji rituali odvijaju uglavnom unutar kućnih zidova i u sferi vlastite intime, pokušavam da napravim reda u razmišljanju. Fudbal i sport uopšte, nisu teme na koje se svijet ovdje pali kao dolje, tu i tamo kad danski nacionalni tim dobije vjetar u leđa pa ga krene na kakvom međunarodnom takmičenju može se očekivati da vidite ljude prikovane za velike TV ekrane postavljene na trgovima i po kafanama. Pa ipak, neće biti da u kafanu idemo samo na čašicu pića, a ne i na čašicu razgovora, neće biti da je singl kultura sve oblike tradicionalnog zajedništava odgurala u stranu i postulirala se kao svedominantna, razmišljam dalje i sama zaogrnuta njenim teškim plaštom.
Tek na putu kući, malo kao da mi se raspoloženje popravi i ukaza perspektiva ljudskog zajedništva. Negdje na pola puta, na malom trgu, nekoliko beskućnika i lokalnih alkosa sjede nagurani na dvije klupe i piju, poneko kafu, a većina pivo. Razgovaraju konstantno, a tu i tamo neko se i glasno nasmije. Većinu prepoznajem jer ih srećem godinama, i podrazumijeva se, uredno prilažem pet kruna za pivo kad to zatraže. Pazi, molim te, u globalističkom Baressu nisam poznavala nikoga, čak ni djevojke za šankom! Ili se brzo smjenjuju, ili ih ja ne registrujem, a ove ovdje tretiram maltene kao poznanike. Lokalne sugrađane, kao što se insistira u ovdašnjem političkom vokabularu. Ovo je mnogo više kafana, ovdje ima mnogo više smisla biti zajedno sa drugim ljudima. Njihov društveni život je, istina, doživio izmještaj, prebačen je na ovo nedefinisano mjesto, pa ipak je to mjesto koje u njihovom životu znači nekakvu opciju.
Baresso, iako predstavlja dobar spoj prošlog i sadašnjeg, a ima i predstavnike svih generacija među svojim gostima, te dnevnih novina na štapinu kao u dobra stara vremena, nije ništa drugo nego obična usputna stanica. Uđemo, popijemo i pojedemo nešto, na izlazu samodopadno čestitamo sami sebi što si možemo dozvoliti da to radimo relativno često i za nimalo jeftine pare, i to je to, ništa više od toga.
Globalisti i lokalisti, aktuelna dilema koja potresa savremeni svijet prenijela se i na sferu kafanskog života, pokušavam u zanosu da uhvatim esenciju problema i jednu od važnih paradigmi moderniteta. Argumentacija pro i kontra, ne može se izbjeći.
Jednom sam se na poslu požalila na kafanski život ovdje. Nema, brate, žara, niko ne debatuje o politici, ne izvrće svoju dušu u večernjem performansu nakon nebrojeno popijenih čaša špricera, niko se ne vježba u umjetnosti sastavljanja nacionalnog tima u fudbalu, ne šalje korumpirane funkcionere na vješanje i višegodišnju robiju, ne upoznaje prijatelje, a o nalaženju momka ili cure, nema ni govora. Koleginica Dankinja mi je sa uobičajenom skandinavskom prizemljenošću odgovorila na ove, i slične moje žalopojke: ”Sve zavisi šta želiš. Ako hoćeš više fudbala, idi u kafanu Stadion, tamo se sastaju fansi FCK-oa, a za više politike moraš otići u kakvu birtiju (vaertshus) starog tipa. Za ove, kojima je do društva i nalaženja partnera, dejting je najsigurnija varijanta”.
Sve je postalo nekako segmentirano, spremljeno po ladicama, niko ni s kim ne želi da ima veze više nego što to sam izabere, iako svi osjećamo da to izabrano nije ni u kom slučaju dovoljno. Pitanje šta nas povezuje u jedno društvo, samo tvrda i ogoljena ekonomija, plus finansijski interesi, ili je potrebno nešto više, nešto u sferi emocija, pobunila sam se i bunim se još uvijek, iako nisam u stanju da domislim šta je to nešto više iz mnogo rastegljivog pojma kakav su emocije.
A možda je najbolje od svega da parkiram ovo razmišljanje o kafani i njenoj povezivačkoj ulozi. Da sačekam ljeto, Budvu i Mogren, uz rizik da je sve zabluda, da je sve previše nalik na eksjugoslovensku stvarnost iz ranijih pečalbarskih vremena. Onih, koja su prećutno podrazumijevala suzdržanost i minimalnu društvenu aktivnost u zemlji imigracije na račun ekstremne, iako kratkotrajne, još malo pa podivljale ljetne aktivnosti tamo dolje kod nas i na našim prostorima.
Bonus video:
