Naša patišpanj Vlada nikako da izađe iz samo-zauzete sistemske tajnovitosti koja porađa rizike u ekonomskom sistemu i produbljuje nepovjerenje, interno i spoljnje. Najnoviji ukriveni, nepodijeljen čak ni sa stručnom javnosti, predlog Zakona o izmjenama Zakona o poreskoj administraciji (broj Vlade CG, 07-1646 od 20/06/2017, odnosno Skupštine CG br. 16-5/17-2 EPA 185XXVI od 21/06/2017) svjedoči o tome (u daljem tekstu: predlog zakona).
Laicima bi za procjenu sistemske (bes)korisnosti predloga zakona bila dovoljna birokratska ružna floskula koja se nalazi pod III Obrazloženja, i u citatu glasi: “Ne postoje propisi evropskog zakonodavstva, ni potvrđene međunarodne konvencije sa kojima bi trebalo izvršiti usklađivanje ovog zakona.“
Tekst predloga zakona u većini bavi se ukidanjem normi iz propisa poreske administracije koji su se s kraja 2015. (još jedan dokaz nedovoljne reformnosti ondašnjeg ministra finansija) promptno unijeli da se sistemski i institucionalno ne suočimo sa posljedicama lošeg poreskog rješenja iz skandala javne uprave CG sa telekomunikacionim provajderoom, koji je na Upravnom sudu dokazao da su mu pogrešno obračunali porez po odbitku.
Zbog ovog skandala nepravilne implementacije poreskih zakona, kao i svih drugih uvezanih zakona, niko nije ni kažnjen, niti uveden u diskrus profesionalne i institucionalne odgovornosti. A, to je trebalo da bude nulti teren/pacijent za stvarne iskorake unutar reformskih rješenja poreskih pitanja, poreskog ponašanja, znanja, kompetentnosti, održavanja sistemskog protoka pravilnih informacija i sređenih novčanih tokova.
Predlogom zakona planira se da se ukinu norme oko poreske administracije, koje su uređene zakonima o upravnom postupku i inspekcijskom nadzoru. U najkraćem: birokratija na jednoj strani (unutar izvršne vlasti) ukida sebe, jer to postoji napisano negdje drugdje. Ishitrenost i divergencije u odnosu na EU agendu ne mogu da umanje osjećaj da je u realnosti provedeno trošenje ljudskih resursa na nešto što ne doprinosi ničemu, osim formalnom prebacivanju nominalne odgovornosti sa poreznika na organe sudske i inspekcijske uprave.
Čak se može naslutiti da su poreznici bili odsutni iz predlaganja. Zašto se ovo može tvrditi? Već skoro pola godine, menadžment Poreske uprave je uveo redovne sastanke sa dva esnafska instituta računovođa i revizora, kao i sa udruženjima poslodavaca, a s ciljem da se reformski koraci unutar poreskog sistema urade i odrade u korist sistemskih razvojnih definicija, kroz saradnju i suočavanje sa ozbiljnim izazovima profesija. Ni na jednom sastanku nije pomenut predmetni predlog zakona, što jača argument da su poreznici izostavljeni, iako se predlog zakona tiče njihovog svakodnevnog posla.
Ali, međuinstitucionalne nekolegijalnosti su posebna “čar“ CG birokratskog konundruma.
Ipak, važnije, đavo iz detalja opet nije pokriven od strane resornih, ministarstva i direktorata. U članu 8 predloga zakona otkriva se rupa u zakonu kreirana od predlagača zakona. Skoro se može doslutiti loša namjera da se poreznicima na terenu obezbijedi “oružje“ za smandrljavanje i eventualno se ukloni odgovornost poreznika, a potroši vrijeme privednika, kako bi poreski obveznici teže mogli da stignu do Upravnog suda i obale poreska rješenja, što je učestala praksa u posljednjem periodu, dokazana neoborivim zakonskim činjenicama.
O čemu se radi? U članu 8 predloga zakona, a u vezi upravljanja postupkom sekundarne poreske obaveze (napomena: preuzimanja poreske obaveze za drugo pravno lice; obično se odnosi na većinom transparentno uvezane kompanije u grupi) ističe se sljedeća definicija u vezi lica na koje se može odnositi sekundarna poreska obaveza: “3) lice koje je odgovorno za sačinjavanje finansijskih iskaza i vjerodostojnost poslovnih knjiga poreskog obveznika, za iznos manje plaćenog poreza i pripadajućih kamata nastalih kao posljedica netačnog iskazivanja poslovnih prihoda“.
U ovom osvrtu zanemaruje se pogubljenost u neznanju predlagača o tome da se porezi obračunavaju samo na poslovne prihode, što nije tačno.
Druga ravan sagledavanja je zakonski neprecizna. Slijedeći odredbe Zakona o računovodstvu, u članu 18 određuje se: “kolektivna odgovornost“, kao pozadinski ključni zakonski princip u određivanju odgovornosti i obaveza za sastavljanje i objavljivanje finansijskih izvještaja i izvještaja menadžmenta.
Vjerovatno će se direktor direktorata i resorni ministar oko ovog stave glagoljivo opravdati da se član 18 možda ne odnosi na mirko/mala/srednja preduzeća nego samo velika i preduzeća od javnog značaja, ali to ne mijenja suštinu rupe u zakonu kreirane od strane predlagača, faktički neusklađenoj sa zakonskim okvirom regulacije rada javnih struka računovođa i revizora.
Ovaj predlog zakona iz člana 8 u kojem se odgovornost vezuje za računovođe a ne za one na koje se odnose finansijski izvještaji, ne unosi strogost i strukovnost nego pored poreznika, dodatno unižava računovođe. Otvoreno se oburdavaju norme nedavno usvojenih zakona o računovodstvu i reviziji, koje su glorifikovano donešene od istog resornog ministarstva (druga podjednako nekorisna direkcija) u saradnji sa lošim inostranim konsultantima.
Eksplicitnije: crnogorski budžet je donio odluku da se zaduži 14 miliona dolara za proces poreske reforme. To je obaveza poreskih obveznika CG. Tehnička pomoć savjetnika, koja čak ne zadovoljava bar minimum usaglašenosti sa EU agendom pridruživanja, loša je usluga Svjetske banke.
Ovdje je multilateralna institucija uzeta kao sinonim za inostrane konsultante, koji ne rade svoj posao, ostavljajući kratere nestručnosti i neuvezanosti u našem sistemu privređivanja kao da im nije odgovornost da doprinesu ostvarenju dokazanog i izmjerljivog rezultata, koji će (p)ostati neovisni pravilni sistemski benefit CG ekonomskom razvoju.
Onomad je odglumljena javna rasprava oko zakona o računovodstvu i reviziji. Sada se kreira neobjašnjiva rupa u zakonu, a da se poreznici sakriju iza računovođa dok se ovi važni javni poslovi ne poznaju, osim u mjeri podmetanja od predlagača i konsultanata, podjednako.
Spisatelj socioloških kolumni, A. Kišjuhas nedavno je u listu Danas pridružio naglašeni, rječit atribut svijesti koja se oslanja na fašizam II svjetskog rata kod sjevernog susjeda, a to je “gibanički džiberluk“. Naznake tunj-tunj fašizma, a da se sakrije nesposobnost da se odgovorno uvežu zakoni, nesumnjivo tako čitaju predlog zakona iz ovog osvrta.
Javna CG administracija, u dobrovoljnoj nepoznavenosti ključnih sistemskih definicija, ostaje prepoznata kao rizik za institucionalni razvoj. Zašto je to ovom sazivu političke elite potrebno i kome oni služe ako ne služe poreskim obveznicima CG u uređenju regulatornog sistema, koji treba da odgovara tekućem momentu ekonomskog razvoja? Što u konačnici postavlja jasnu sistemsku dilemu: čak i ako se vrati đukanovština, da li će imati na šta da se vrati, pošto tekuće javno štetočinstvo neće imati jednostavnu, “magičnu“ popravku, pa i lokalne milijarde da se unesu u sistem.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
