Jeste li primijetili da ovome depeesu vlast sve brže postaje dijagnoza. A, ni trideset nije napunio. Dako i neće, iz mojih u božje... Ništa lično, čisto politički... Neka što kriju svoje zločine, nego evo i godine. Slavili su, kažu, 25. rođendan. A rođeni su ’91... Svaka im je istina takva...
Gledam snimak sa proslave. Lica kao na parastosu. TV Vijesti javlja da su napunili 26. Na partijskom sajtu godina manje. U petak. U neđelju su krečili. Zaludu, tamo je govor lidera...
- Tokom svih 25 godina postojanja... - čuje se razgovijetno Milo Đukanović. Bataljujem istragu. Da ne prizivam aveti iz devedesetih. Opasno je...
***
A na što su sve spremne te aveti, slušamo, gledamo i živimo decenijama. Tajna je jedino koju su to godinu htjeli da izbrišu iz svog sjećanja. I našeg...
Možda ’91? Kad su zbog pohlepe za vlašću, novcem, a bogami i teritorijom, zaratili sa susjedima. Kako ono reče specijalni tužilac za Front žrtvi iz Cavtata: Što ste uzimali oružje... Ne, nego će praćkama da se bore protiv okupatora... U to doba depees je imao samo četiri mjeseca, prava Beba. U skoro dvjesta hiljada primjeraka...
Žele li da izbrišu ’93? Kad su, pod kodnim imenom hiperinflacija, utemeljili svoj jedini uspješni biznis. Pljačku države. I državljana. U to doba, u Crnoj Gori još je postojala plata. I to kolika, 50.000.000.000. Slovima, pedeset milijardi...
Nikad im neću oprostiti moju prvu milijardu. U dinarima... Ali ni ove njihove današnje. U eurima... Još pamtim, letim s posla do Male pijace. Treba kupiti marke, gazda čeka svojih 30 za kiriju. Gužva. Tuča. A dinar pada na minute...
Kad sam se dokopala dilera, cijela plata jedna marka. I jedna „milka“. Kupujem, pukla od bijesa. Topi se, curi niz bradu. Sjedim na trotoaru i plačem. Siromaštvo mogu da podnesem, poniženje ne. Nijesam iz depeesa. Kod njih je taj red vrijednosti obrnut.
Tako zamazanu, crvenih očiju, našao me Milo. Moj, ne ovaj depeesov. I riješio probleme. Mislim, ove sa hiperinflacijom. Sa depeesom ih još nijesmo riješili, ni on, ni ja. Ali, talični smo mi, hoćemo kad-tad. Ako nas ne spriječi krštenica. Naša, ne depeesova. Nedoder je...
***
Uh, opet odoh u prošlost. Neka, bilo bi poželjno da to, mada na dan izbora, učine i glasači depeesa. I prisjete se, recimo, ’97. Na koju je ta grupacija organizovano ponosna. Skonta sebe, ima i zašto. Bio je to početak nezapamćenog krečenja prošlosti. Što im je otvorilo evroatlantske prozore. Ali, bio je to i početak udarničkog pranja prljavog, bogme i krvavog, novca. Što je ostatku Crne Gore zatvorilo vrata ka normalnom životu...
Montenegrini tvrde kako su se tada pokarambasili zbog Crne Gore. Do koje su držali kao i dan-danas. Depees su, međutim, posvađale pare. Koje su tada još mučale, pa nijesmo znali ko je koliko jamio. Danas buče, sa kopna, mora i iz vazduha. Toliko se čuju da zaudaraju...
Ne mogu se prepričati ni one uzajamne optužnice koje su preko ekrana RTCG tada podnijeli Milo Đukanović i Momir Bulatović. Repriziraće ih, valjda, povodom jubilarne 20. godišnjice najiskrenijeg i najmonstruoznijeg duela dvojice predsjednika. Ako je Javni servis sad oslobođen, kao što kažu...
***
Šteta što ja ništa novo ne vidim na RTCG. Prvi minut Dnevnika i dalje pripada premijeru. Još se oštre samo na opoziciju. I, što je najgore, kopaju po Arhivu samo do početka osamdesetih...
Ako ćemo pošteno, taj Arhiv im je najbolja emisija. Samo što se ja razbolim od muke kad vidim kako su komunisti briljantno organizovali zdravstvo. I školstvo. I potamo se... Lijepo je gledati i gradnju pruge Beograd - Bar. Ali, ona sad počinje u Bijelom Polju. I do mora voz ide 30 na sat. Samo kroz Sozinu 25 minuta.
Računam, mnogo bi zanimljivije bilo prikazati Titograd iz avgusta ’88. Kad su ono utemeljivači depeesa trijebili gubu iz torine. Tako su tada zvali rješavanje albanskog pitanja... Ili januar ’89. Kad su zauvijek riješili domaće nacionalno pitanje. Tako što su Crnogorce primorali da masovno postaju Srbi. Drugačije se tada nije moglo opstat. E, sad im je i Srba preko glave. Ne znaju kud će sa njima. Srbija daleko, Spuž prebukiran, a za nove zatvore investitora nema...
Iskreno, sad me više i nije briga koju je godinu depees krio na rođendanu. Nervira me što mu Javni servis, skrivanjem arhive, pomaže da sakrije svih 26... Ili 25, ako im je što lakše...
P.S. Kad god se dohvatim devedesetih, sjetim se opomene Slavka Perovića... Iza Omer -paše Latasa u Crnoj Gori je preteklo bar nešto. Iza Mila Đukanovića ostaće samo pustoš... Pozdrav za Slavka. A bogme i za Omer -pašu, ako me iđe čuje...
Bonus video:
