Još u jeku rata na prostoru bivše Jugoslavije jedan prijatelj, inače istoričar po obrazovanju, cinično zaključi: Jugoslavija bi bila divna zemlja da nije Srba i Hrvata! Slično bi se mogla opisati današnja Crna Gora: bila bi ovo normalna i prosperitetna država da nije DPS-a i DF-a. Pohare prvih i promašenosti drugih.
Da li je Crna Gora talac dviju partija koje trenutno u Skupštini imaju najviše mandata? I da li njih dvije, svjesno, kako tvrdi ostatak opozicije i NVO sektor, hrane jedna drugu? Da li su DPS i DF spremni da idu do kraja i zapale Crnu Goru samo da bi i naredne tri decenije zadržali privilegije, prvi u vlasti drugi u opoziciji?
Vrag je odnio šalu ako imamo nekadašnjeg antiratnog aktivistu Medojevića koji je farmerke zamijenio uniformom. Komšija Vučić je od nekadašnjeg šoviniste došao do današnjeg pacifiste. Medov put išao je obrnutim pravcem.
S druge strane, Miško Vuković, zatočenik sa aerodroma Šeremetjevo, u davna vremena je udarao ustavne temelje četničke Jugoslavije a '97. branio Miloševića do posljednjeg člana Glavnog odbora DPS-a, dok je danas, sa Bebom i nepravedno zaboravljenim Kusovcem, na braniku crnogorstva. “Mračne duše nazvaše se patrioti...”, pjevao je Dis prije 100 i kusur godina. Ljubav i mržnja vječitih vladara i vječitih opozicionara - bio bi to dobar motiv za telenovelu o aktuelnom političkom trenutku Crne Gore. Jasno je da bi DF bez progona od strane DPS-a bio politički mrtav, a takođe, sasvim je izvjesno da bi DPS bez dežurnog strašila zvanog DF - bio u opoziciji. Još davno.
Ako se pogledaju njihovi lideri, situacija slično izgleda. Duplo golo. Car je go, a carević potpuno ofiran. Samo ni jednom ni drugom nema ko to da kaže. DPS i koalicioni partneri tapšu Đukanovića i hrabre ga da izdrži još jedan krug. S druge strane, poglavice DF-a slijepo slijede manitua Mandića jer znaju da bez Nove niko od njih nije ni blizu cenzusa. Iako je Đukanović dobio većinu strateških bitaka, a Mandić sve njih izgubio, ima jedna velika sličnost među njima. I jedan i drugi su svoju sudbinu poistovjetili sa sudbinom države. Crna Gora tako ispada njihov talac. Milo izgleda spreman da stavi mir i budućnost zemlje na kocku prije nego da odstupi sa vlasti ili izgubi na izborima. Iako gospodari već skoro tri decenije. Zato je u stalnom lovu na izdajnike i neprijatelje, kopajući rovove i podižući zidove po malenoj Crnoj Gori. A oni često prolaze posred kuća brojnih crnogorskih porodica. Mandić isto - gledao sam zajedno sa 15 hiljada slobodnih građana Podgorice i Crne Gore 24. oktobra 2015. kako pokušava da na silu osvoji parlament. To je bio pokušaj puča, a ne ovaj Katnićev godinu dana kasnije. Gurnuo je te večeri sve nas u suzavac i ralje SAJ-a, a onda pobjegao na rezervni položaj u Kristal. Sada gledamo kako istragu državnih organa, šta god mislili o njoj, proglašava udarom na sve Crnogorce/Srbe. Spreman da od naših komšija i braće napravi manjinu u sopstvenoj zemlji. Proglašavajući Beograd ili čak Banjaluku za njihov glavni grad! Uz punu podršku Vučića koji se zahvaljujući pogubljenosti Mandića i kratkovidosti Đukanovića, nameće kao njihov lider. I predsjednik. Pogubno za Crnu Goru.
S obzirom da su i DPS i DF u specifičnom stanju, sa vidljivim simptomima psihoze i paranoje, jedino ko ima snagu i moć da ih neutrališe i situaciju stavi pod kontrolu je međunarodna zajednica. Brisel i Vašington. Kao što su to demonstrirali u Makedoniji. Bez njih, ta zemlja bi danas bila u grotlu građanskog rata. A Gruevski (sa podrškom Putina i Vučića) na braniku otadžbine. Mogu Han i Mogerini, Tilerson i Hojt Ji da zabijaju glavu u pijesak i ponavljaju mantru o povratku opozicije u paralament, ignorišući stvarnost koja se iz dana u dan radikalizuje. Čime se konflikt, za sad bez ljudskih žrtava, ne rješava već intenzivira. DPS nema snage ni pameti da izađe iz apsolutističke role i patriotskog nadahnuća u kome je državu poistovjetio sa sobom, dok DF nema toliko (samo)poštovanja da, nakon poraza na svim frontovima, skine uniformu i ode u (davno) zasluženu penziju.
Povodom smrti velikana evropske politike, Helmuta Kola, posljednji sovjetski lider Mihail Gorbačov reče kako se divio vještini njemačkog kancelara da uvijek uzme u obzir interes druge strane i radi "na pretvaranju nepovjerenja u povjerenje"! Takvo liderstvo danas treba Crnoj Gori. Ali ga ona sa Đukanovićem i Mandićem nema. Zato Zapad mora da se umiješa i pomogne mirnu tranziciju vlasti i pretvaranje nepovjerenja u povjerenje. Nakon prijema naše zemlje u punopravno članstvo NATO-a to je ne samo mogućnost, već i obaveza koja stoji pred saveznicima.
Bonus video:
