„Plakalo je nebo, plakali su neki od nas, a naše suze s kišom sjedinjene, kvasile su bosansku zemlju, moleći je da nam oprosti što smo je u odsudnim danima napuštali. Ostalo je Sarajevo u opsadi. Doskorašnja ljubav među prijateljima i komšijama nestajala je u dimu baruta, a teška olovna zrna i granate, nabijeni mržnjom, ubijali su i jedne i druge, ubijali su sve nas.“ (iz priče „Povratnik“, M.P.P.)
Povodom 20. juna, Međunarodnog dana izbjeglica, ne želim da pišem o sebi, jer sam, za razliku od preko milion građana Bosne i Hercegovine, iz Sarajeva otputovala kod moje majke u Nikšić. Biti izbjeglica u rodnom gradu bilo je veoma bolno, ali mi je trpljenje sudbina trajno namijenila.
Što se BiH tiče, samo ću spomenuti da je popis stanovništva 2013. pokazao da u toj državi živi oko 850.000 stanovnika manje nego 1991. godine...
Bolesni umovi svjetskih političara zarad sopstvenih interesa, internih ili globalnih, otvaraju krizna žarišta, gdje stradaju države i ljudi. Nebrojeni ljudi ginu na ratištima, vojnici i civili, dok milioni napuštaju svoje domove i odlaze širom svijeta u neizvjesno.
Prema izvještaju UNHCR-a za 2015. godinu, u toj godini je „došlo do nagle eksplozije prinudnog raseljavanja, koje je dostiglo najveći nivo ikada zabilježen i koji predstavlja neizmjernu ljudsku patnju“. Na kraju 2015. godine u svijetu je bilo raseljeno 65,3 miliona ljudi…” Veći dio izbjeglica na planeti dolazi iz Sirije, Avganistana i Somalije.
Preko 50 odsto izbjeglica i raseljenih su djeca, koja su izgubila svoje pravo na djetinjstvo. Mnogo je rastavljenih porodica, čiji članovi bježe u različite zemlje, ili je dio njih ostao na ratištima, mnogo je siročadi, mnogo je suza, patnje, tuge... mnogo je ljudskog grijeha!
Sjedinjene Američke Države, Evropska unija i Rusija drhte pred talasima izbjeglica, nevoljne i nemoćne da ih zbrinu. “Piromani” i “vatrogasci” za istim stolom smišljaju strategije zbrinjavanja nevoljnika i raspravljaju o kvotama, dok fabrike oružja rade punom parom.
U Mediteranu je 2014. godine poginulo 10.000, a u 2015. godini u talasima je smrt našlo oko 3.800 izbjeglica.
Pored potresnih slika koje smo imali priliku da gledamo na TV - umiranje na dugom putu, masovne smrti u morima, zatvaranje granica, žičane ograde u Mađarskoj... itd., Oxfam i druge humanitarne organizacije iz Srbije i Makedonije objavile su svjedočenja migranata o kršenju njihovih ljudskih prava, sa posebnim osvrtom na Bugarsku, Srbiju, Mađarsku, Makedoniju i Hrvatsku. Pojedinci i grupe preživjeli su nezamislive torture.
Crna Gora je krajem prošlog stoljeća u jednom periodu na svojoj teritoriji imala preko 100.000 izbjeglica i raseljenih lica, što je rijedak primjer gostoprimstva i humanosti, ali je taj humani gest zasjenila deportacija bosansko-hercegovačkih izbjeglica 1992. godine. Zlo se dugo pamti!
Na svemu ti hvala, Sarajevo grade!
Bilo mi je toplo u njedrima tvojim...
Zato oprosti što se na put kretoh
Kada te okovi stegoše ljuti…
I ja se s gorkom sudbinom sretoh:
U rodnom gradu, bez malo nade,
U mjestu stojim, godine brojim…
Nebo i pogled, sve mi se muti…
Bonus video:
