„Siroti zemljaci ne primaju platu / i oštre sikiru vlastitom dželatu... Sva srića da su nas razoružali / i zatim ne žalim Jer tu se uvik nešto kuva / luda usta zbore a vrimena su gluva“TBF - Ima bit
Ušli smo u NATO, pa kad se već ništa novo i veliko ne dešava od tad, može i neki građanski rat da pa’ne. Nema veze to što je par dana nakon što su nas objeručke u NATO dočekali PDV skočio sa 19 na 21%. Način života, potrošačka korpa i ekonomija, ništa to nije bitno. To što je Sveto toliko depresivan da mora da ostane u Beograd, ni to nema veze. Kad će Marovići da vrate pare i kome, koga boli briga. Dosadili su više sa tom temom. Dajte tenzije, psovke i izjave o ivicama rata. Treba nam ulja da se dobro napržimo. Ono što je narodu najzanimljivije je ko što kome rekao preko stola, ko je kome prijetio plastičnom flašom kisjele, kako Škrelja u naletu nervoze govori zvanični jezik komšijskim akcentom, je li koji političar pozvao neistomišljenika na fer i ko se kome zaletio.
Vjerovatno nikad pametni ljudi nisu izazvali građanske ratove. To treba da nas brine. Treba da nas brine i činjenica da pomen rata nikoga ne tangira. Ipak, čak i ako su budalaštine posrijedi i dizanje rejtinga partijskog ili ličnog, potpuno je nevažno. Rat je pomenut. Da ne bude da nije, pa da svi kažu kako je došao iznenada.
Narod glođe sam sebe, lovi se agregatima riba u sred zaštićenog jezera. Koga briga?! Bitno je da se političar zalijeće na neistomišljenika, da ih drže da se ne podave preko stola. Junaci?! To su junaci dnevnika, nisu oni imuni na slavu od nekoliko sekundi. Znaju da rejting znači novac, zalijećanje znači riič, govoriće se o njima, postaće popularni, dobiće piće u kafani i pjevačicu u krilo. Svi. Izljubiće ih narod na sahrani, i to tri puta, masno, da cokne. Kad tad, lap dance i ljubljenje ih sve čeka. Sreća naših političara ponekad je mala, ali dostižna.
Nego, ta čarobna riječ, rat. Pa još građanski. Na našu nesreću za građanski rat i nije potrebna građanska svijest, dovoljno su dvije budale da zapale narod. Dirljivo je što ima u narodu toliko pojedinaca koji priželjkuju rat. Tako je. Žele da se nešto desi, da ih pomjeri iz učmalosti i nedostatka perspektive, pa makar to bio i rat, stanje u kom će njihov život možda imati smisla, jurnuće da postanu heroji tako što će nekoga da nagrde. Ako prežive, imaće o čemu da pričaju po kafanama kad dođe mir. Već viđeno. Opšte mjesto. Naše.
Neko se drznuo da ga pomene. Rat. Da ga najavi. Da bači spicu. Nema Crnu Goru za što pas da ujede. Rat košta. Imamo samo da priložimo žrtve ako treba. Ostalih kapaciteta nemamo. Osim za neke sitne nemire, da se zaletimo jedni na druge. Mora se preusmjeriti energija. Sjetitete se kako je narod lako zaboravio proteste, batinanje i suzavac. Gazile su policijske čizme zaboravni narod. I opet će ako bude nesreće. Kad se već govori o ratu, dobro bi bilo najaviti ga preciznije. Da se kupi ulja, brašna, masti i konzerva tune. Oružje će nam valjda neko podijelit na vrijeme. Da se potamanimo i istrijebimo do kraja. Ironija je da ako bi zamijenili slova u imeni dodatka u kom je objavljen ovaj tekst, od ART, dobili bi rat.
Bonus video:
