Interes političkih elita na Balkanu je samo i isključivo status quo i zato su spremni žrtvovati mir, stabilnost, budućnost vlastitih građana, sve osim vlastite slobode, moći i bogatstva
Nimalo neočekivano Zapadni Balkan postaje sve češća tema u sve manje diplomatskoj razmjeni optužbi između Zapada i Rusije. Posljednji nedavni okršaj teškim riječima kada je Hojt Ji, zamjenik pomoćnika državnog sekretara u Senatu optužio Rusiju za “maligan uticaj” na Balkanu, a ministar spoljnih poslova Rusije S. Lavrov optužio Zapad za “opsjednutost namjerom da zagospodari Balkanom” samo su eskalacija dosadašnjih razmjerica. Sve to deševa se u kontekstu otvorenih razmjerica između Evrope i SAD, oko čitavog niza pitanja, posebno na relaciji Berlin Vašington.
Opredjeljenje zemalja Zapadnog Balkana za pridruživanje Evropskoj uniji već duže vrijeme nalazi se u vakuumu, izazvanom unutrašnjim poteškoćama u EU (vidjeti pod Brexit, rast autoritarnih tendencija u pojednim zemljama članicama prije svih Mađarskoj i Poljskoj, izbjeglička kriza, terorizam), ali i rastom autoritarnih tendencija u zemljama Zapadnog Balkana uslovljenih potpunom zarobljenošću pomenutih država interesima uskih političkih elita, te konstantnim razmiricama i nesposobnosti zemalja da normalizuju međusobne odnose.
Takvo stanje nepogrešivo je prepoznala Rusija, kao prostor za snažnije promovisanje svojih interesa. Nakon obnavljanja partnerstva s Turskom, te povratka na globalnu scenu u velikom stilu u Siriji i na Bliskom istoku, Balkan na kojem je Rusija tradicionalno temeljila svoj uticaj na istorijskom afinitetu koji su pokazivali krugovi prema njoj, logičan je nastavak ruskog globalnog prisustva. Sve nepredvidljiviju Tursku, koja je potpuno skrajnula u autoritarizam, više niko ni ne pominje u kontekstu EU integracije, već sve više kao izvor nestabilnosti sa potpuno autonomnom agendom na Balkanu.
Proces proširenja EU, za koji za zemlje Balkana nije viđena alternativa, već duže vremena je u dubokoj krizi. Dometi procesa evropeizacije dovedeni su u pitanje i zbog stanja u zemljama članicama centralne i istočne Evrope, u kojim dolazi do narušavanja temeljnih prinicipa i vrijednosti EU. U Bijelom papiru o budućnosti EU do 2025. koji je izradila Evropska komisija u povodu šezdestogodišnjice Rimskih sporazuma, proširenje se praktično ni ne pominje.
Berlinski proces pokrenut 2014. godine od strane Njemačke sa idejom da ojača regionalnu saradnju i fokusira se na pitanja bitna za proces pridruživanja zemalja Zapadnog Balkana, pred sam istek predviđenog perioda otvara pitanja njegovih dosadašnjih dometa. Teoretski dobro zamišljen donio je ograničen broj efekata u sumornoj stvarnosti zemalja Zapadnog Balkana. U tom svjetlu nedavno je kroz izjavu njemačkog ministra spoljnih poslova Sigmara Gabrijela promovisana inicijativa Berlin plus s posebnim fokusom na razvoj ekonomskih potencijala, infrastrukture te liberalizacije trgovine, kroz osiguravanje značajnih fondova za te potrebe.
Očekivati od Berlin plus procesa, u postojećim okolnostima, da donese suštinsku promjenu za zemlje Balkana u smislu zaustavljanja neoautoritarnih tendencija i smirivanja tenzija, bi bilo isuviše ambiciozno očekivati, obzirom da su i unutar EU takve tendencije ne samo prisutne već i jačaju. Transformacijski potencijal EU na zemlje Balkana suočava se sa vlastitim ograničenjima, sa druge strane čini se da i unutar EU ne postoji jasno razumijevanje da se sama EU nalazi pred izborom ili će biti izvoznik stabilnosti ili uvoznik nestabilnosti imajući u vidu na najbliže okruženje. U svakom slučaju ni ovaj djelimično inovirani pristup EU ne donosi suštinski promijenjen pristup niti uzima ključnu stvar u obzir, interes političkih elita na Balkanu je samo i isključivo status quo i zato su spremni žrtvovati mir, stabilnost, budućnost vlastitih građana, sve osim vlastite slobode, moći i bogatstva.
(6yka.com)
Bonus video:
