Uprkos pravno-državnim i demokratskim manjkavostima, Crna Gora je postala član NATO-a. Moskva joj je pri tome indirektno pomogla. Put u EU stoga neće biti skraćen
Baron Ismay, prvi generalni sekretar NATO, je 1953. godine ovako opisao tada novu zastavu Alijanse: „Jednostavni i bezazleni simbol“. No, tako bezazlen barjak baš i nije: kompas-zvezda na plavoj pozadini, koja se od 05. juna vije i nad Crnom Gorom, izaziva vrlo kontroverzne reakcije. Jedni misle da su u sigurnoj luci euroatlantskog partnerstva. Drugi se, naprotiv, osjećaju prodatim onom „NATO-paktu“, koji je zemlju 1999. godine, za vrijeme rata na Kosovu, bombardovao. Stanovništvo Crne Gore je podijeljeno u dvije grupe skoro iste veličine: zagovornici i protivnici.
Svađa sa Rusijom
Nemilostivo je Moskva reagovala na 13. novo NATO članstvo od kraja Hladnog rata. Ono proizilazi iz „antiruske histerije“, koja je počela već u martu 2014. godine. Posle ruske aneksije Krima, Crna Gora se brzo pridružila zapadnim sankcijama. Od tada se karusel kažnjavanja vrti dalje: Crna Gora je u junu zabranila boravak na svojoj teritoriji za 149 Rusa i Ukrajinaca. Moskva je zauzvrat zabranila uvoz crnogorskog vina. Ovo posljednje pogađa kudikamo više 600.000 Crnogoraca nego 144 miliona Rusa.
Nisu samo u XIX vijeku, kad je Rusija više puta pomogla Crnu Goru u borbi protiv Osmanlija, veze između ova dva nejednaka partnera bile vrlo bliske. Još tokom posljednjih godina je Rusija najčešće bila najveći investitor u Crnoj Gori. Za razliku od ostalih zemalja Balkana, u kojima su Rusi skoro isključivo aktivni u energestkom sektoru, u Crnoj Gori su investirali u nekretnine i turizam. Godine 2015. oko trećina svih direktnih investicija u Crnoj Gori poticala je iz Rusije. No, od tada ta brojka pada. Sa druge strane su ruski turisti sa dvadesetoprocentnim udjelom, posle srpskih i albanskih gostiju, i dalje veoma važan izvor prihoda. Bum nekretnina je takođe imao za posljedicu to da je puno prekrasnih palaža danas naruženo hotelima i ljetnjikovcima. Primorski gradić Budva u ljetnjim mjesecima se slobodno može nazvati vašarištem. A ko hoće da nađe u prospektima obećanu „divlju lepotu“ Crne Gore, taj bolje odmah da se uputi na brdoviti sjever zemlje.
Ruski investitori su takođe kupili i u probleme zapale industrijske gigante: Železaru u Nikšiću i Kombinat aluminijuma u Podgorici. No, nisu se time usrećili. KAP je danas bankrot, a ruski milijarder Oleg Deripaska je sa vladom u sudskom klinču. On tvrdi da ga je vlada vukla za nos pri prodaji raspalog preduzeća.
Dodatno pogoršanje su rusko-crnogorski odnosi doživjeli u oktobru prošle godine. Na dan izbora su crnogorske vlasti saopštile da su u posljednjem trenutku spiječile rusko-srpski puč kao i atentat na Mila Đukanovića, dugotrajnog gospodara zemlje. Šta je u ovoj aferi operetskog karatera stvarnost, to se danas skoro više i ne može utvrditi. Moskva je demantovala. Iako beogradski izvori potvrđuju da su dvojicu involviranih ruskih građana izbacili iz zemlje, plan da se sa šačicom avanturista izvrši puč zvuči nevjerodostojno. U svakom slučaju: nije daleko od istine strahovanje opozicionara da elita, koja Crnom Gorom vlada već 25 godina, iskorištava pravosuđe za udar na svoje protivnike.
Srbija u prednosti
Crna Gora nije samo najmlađi član NATO-a, nego je i od 2012. godine kandidat za članstvo u Evropskoj uniji. U trci puževa balkanskih zemalja ka Briselu, Podgorica je u vođstvu. Ali sada, kad je preuzimanjem crnogorskih obala kompletna linija Jadrana u zapadnim rukama, real-politički interesi EU ka Crnoj Gori će se ohladiti. U centar pažnje će ponovo dospeti Srbija, koja je - kao i Crna Gora - sve ali samo ne svjetionik demokratije i pravne države. No, za razliku od Podgorice, Beograd je odlučujući faktor regionalne stabilnosti.
Neuer Zuercher Zeitung (NZZ), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
