Dekan

Još jedan od ključnih junaka našega doba. Ovaj tip (u književnom smislu, zato ime nije važno) je slika i prilika „duhovne“ varijante onoga što je Đukanović svojevremeno nazvao „dobitnicima tranzicije“.

Još važnije - činjenica da je ovakva naučna biografija moguća u današnjoj Crnoj Gori oslikava svu dubinu pada državnog univerziteta otkad je ovaj dat na upravu Radmili Vojvodić.

Kad se univerzitetska karijera pretvori u jurnjavu za brojem objavljenih radova u međunarodnim časopisima sa ove ili one liste, ne bi trebalo ni posumnjati da će „naš čovjek“ da od svega toga napravi - parodiju i sprdnju. Su-potpisivanje radova iz drugih nauka - od kriminalistike do rizika gojaznosti kod djece?

A nije se još ni rasplela na odgovarajući način afera sa plagiranjem aktuelnog dekana. Koji ima jednu sličnost sa Trampom - prosto je nevjerovatno to gdje su, obojica. Mladi kolega Čađenović dobio je evropsku nagradu za taj serijal tekstova - ali, dekanu ne fali ni dlaka sa glave. Što bi se reklo.

Sjećate se, među nekoliko atraktivnih priča o plagijatima ova se izdvajala svojom složenošću. Uključivala je i naknadno štampanje iste a drugačije knjige, diplomatske akcije bračnog partnera koji ide da pregovara u Beograd sa plagiranim profesorom, falsifikovanje prateće dokumentacije... sve u svemu, jedna krajnje jasna (i ne manje otužna) priča o našem vremenu, koja, gle čuda, ne samo da nije omela karijeru sadašnjeg dekana, već joj je dala i neslućeni zamah. Već uveliko dekan, tu, nedavno, ispostaviće se da nema ni uslove za sticanje zvanja redovnog profesora. I, paradoksalno, sve to što bi čovjeka izvjesno diskvalifikovalo iz bilo koje ozbiljne priče, ovdje se ispostavlja kao - prednost. Jer, način na koji se upravlja univerzitetom i oslanja se na beznačajne a lojalne. Slabe a na sve spremne. Onaj koga „držite u šaci“ poslušniji je od psa druga Tita, onoga što je primio metak umjesto maršala, na Drvaru, ili Sutjesci, gdje već bi...

Takav model upravljanja nesumnjivo odgovara onome ko upravlja (on ga je instalirao), odgovara i onome ko je gazda od svega (miran univerzet kao što je pustinja tiha), ali, ključno pitanje je odgovara li to državi čijim se imenom univerzitet zove, građanima koji ga finansiraju i društvu čiji je važan dio. Držim da je odgovor na ovo pitanje sramno jasan, ali, makar upućuje na prave adrese.

Uglavnom legendarnu crnogorsku podaničku strast možete sresti na svakom koraku - u kafani, u čekaonici Doma zdravlja, u novinama i tv emisijama - ali kada vidite kako se primila i odomaćila na Univerzitetu to bi moralo nekoga zabrinuti... Ali, više ne znam koga? Profesori su poniženi i ućutkani (ili u kombinaciji), studenti ucijenjeni ili već u raznim igrama sa moćnicima, a Moćnicima se, gle čuda, sviđa baš ovakav visokoškolski pejzaž... Začarani krug. Zaleđeno carstvo. Kada banalnost i kukavičluk osvoje i taj pejzaž, za jedno društvo ponestaje nade.

Iako se tek zalijećemo ka ljetu, sjetio sam se naslova jednog suludog/dragog romana - Decembar jednog dekana. U tom romanu Sol Belou se „obračunao“ sa svojim gradom - jedna od najjezivijih slika Čikaga koju možete zamisliti.

Pri čemu - to je jasno bilo kome ko je čitao ovog istinskog majstora - Čikago je grad koji je volio, doživljavao svojim. U tome je ona lijepa začkoljica - onome što volite dugujete istinu. Ako ste stvarno pisac - aranžera ikebana i državnih optimista biće uvijek dovoljno, i bez vas - i pripada vam da kažete ono što drugi ne žele da kažu, ili čak ni vide.

I u tome je suština - od uvida ovakvoga profesora ne može nikoga zaboljeti glava. To je cijena poslušnosti u vremenima kada je neposlušnost (i nepristajanje) ne samo pitanje dobrog ukusa, već i jedina preostala odbrana od banalnosti.