Premijer Marković je „preuzeo šou“ Melaniji Tramp. Snimke kako prva dama ekspresivno odbija pomoć svog muža, zasjenio je novi gaf američkog predsjednika - zahvat čija je „žrtva“ bio crnogorski premijer je - spektakularan detalj. Marković je ni kriv ni dužan postao prisutniji na društvenim mrežama i od Slavka Kalezića.
Dobro je što Đukanović nije bio tamo, pomislio sam. Milo bi ga zalijepio, sigurno. Trampa, jakako... Britva je britva. Kako bi mu ona narandžasta kosica zaigrala, ka Mišku Vukoviću u Lisabonu... Da ga, poslije onoga, ne zaljušti, ne bi mu bilo povratka u Crnu Goru. Ili bi - to je još gore - uskočio neko iz obezbjeđenja i zavrnuo ruku Donaldu? Ko zna. Ovako je pametnije: Dok je Duško sa (nepredvidivim) Trampom, Milo je, kao predsjednik DPS-a, primio ambasadora Palestine.
Kada je Tramp - nakon dislociranja crnogorskog premijera, koji je ipak zadržao dobru poziciju - zna znanje, čovjek - stao onako dječje kočoperno (napuva se, što bi rekli nekadašnji Podgoričani), kao da se slika za fotografiju školskog fudbalskog tima, pomislio sam kako izvjesno niti jedan od predsjednika SAD koje ja pamtim - a taj niz je impresivan - od Niksona - ne bi morao koristiti ruke, laktati se, na jednom ovakvom skupu. Bijahu to ozbiljni ljudi - ponekad žovijalni kao Regan ili mlađi Buš, ponekad su djelovali ukočeno, kao Karter ili stariji Buš, a nekad i vrlo šarmantno, poput Klintona i Obame - ali, njihova „personalna aura“ bila je predsjednička. U ovakvim prilikama - svi bi se poizmakli da se napravi mjesto za (pravog) američkog predsjednika. Nije to uvijek bila stvar moći i veličine zemlje koja se predstavlja - u tom slučaju pripalo bi i Trampu, eto kakav je. Opisuje Ivan Ivanji u lijepoj knjižici sjećanja pod nazivom „Titov prevodilac“ kako je izgledao Brozov ulazak u salu Finlandija u Helsinkiju, na istorijskom sastanku KEBS-a (OEBS) 1975. Ne bilo kakva gomila - u toj sali nalazila se sva sila državnika, uključujući predsjednike obje supersile, i ostalih moćnika, generala... svi su se razmakli, bez ikakve „organizacije“, kada je naišao komandant jugoslovenskih partizana iz Drugog svjetskog rata. Sviđalo se to vama ili meni, ili ne - ali, izgleda da mu je to - pripadalo.
No, svijet je od tih vremena, koja su budila temeljni optimizam, negdje, na nekoj krivini, otišao u sasvim drugom pravcu.
Užasne vijesti i slike iz Mančestera zatekle su me u Beogradu gdje sam govorio na sjajnoj promociji knjige (knjižara Delfi, SKC) generala Grahovca „Tri cunamija - Evropa je ranjena“. Nakon promocije, uz paklene vijesti iz grada sjajnog fudbala i muzike, naslov knjige je djelovao neprijatno istinito. Ranjavanje Evrope neće prestati. Jedna od onih istorijskih situacija kada duh vremena nalaže hrabar i maštovit odgovor, a na sceni vidite generaciju političara koja djeluje isuviše kalkulantski i nemaštovito. Čak i tupo.
Čitava naracija zvana Državni udar u Crnoj Gori doživjela je još jednu žanrovsku transformaciju. Počelo je u duhu Nušića, a već je stiglo do čistokrvnog Ladlama. A naracija se i geografski širi: prvo smo imali Srbe, pa Ruse, a sada su u igri i Izraelci, Amerikanci, Britanci... Fale samo još “Momci iz Brazila”. Ako to nisu domaći.
I ove nedjelje je osuđen jedan Milov drugar. Ne zbog maltretiranja policije, ovome su pronašli kućni arsenal oružja. Osuđen je - treba da plati pet hiljada eura. Koliko sam shvatio novac će uplatiti dječjoj bolnici. Tako da je osuđen na - dobro djelo.
To je suptilan sud i prava kazna - pomoći će čovjeku da popravi mišljenje o sebi.
Dobrotvor do zuba...
Bonus video:
