Miješanje Rusije u prošlogodišnje predsjedničke izbore u SAD, a takođe i sumnje o njenoj umiješanosti u hakerske napade na servere izbornog štaba predsjednika Francuske Makrona, ne može čuditi nikoga ako se sjetimo kako zapravo predsjednik Putin (nepravilno) shvata meku silu.
Uoči svog reizbora 2012. on je izjavio da je “meka sila kompleks instrumenata i metoda za dostizanje spoljnopolitičkih ciljeva bez prijemne oružja, a na račun informacionih i drugih izvora djelovanja”.
S tačke gledišta Kremlja, šarene revolucije u susjedstvu i ustanci Arapskog proljeća primjeri su kako SAD primjenjuje meku silu kao novu formu hibridnog oružja.
Ideja meke sile bila je uključena u plan ruske spoljne politike 2013. godine, a u martu 2016. načelnik Generalštaba Rusije Valerij Gerasimov izjavio je da je “tradicionalnim vojnim metodama nemoguće odgovoriti na slične spoljne prijetne; njima se može suprotstaviti samo istim hibridnim metodama”.
Šta je to meka sila? Postoji mišljenje da taj termin opisuje sva dejstva osim vojnih, ali to nije tačno. Meka sila je sposobnost da dobijete to što hoćete atraktivnošću i ubjeđivanjem, a ne prijetnjama da će biti prisile.
Sama po sebi, meka sila nije ni dobra ni loša. Ocjena zavisi od cilja, sredstva i posljedica sprovedenih akcija. Manipulacija mislima nije uvijek bolja od manipulacije oružjem (iako su objekti manipulacije obično samostalniji u mentalnim procesima nego u fizičkim). Osama bin Laden nije prijetio, nije platio ljude koji su usmjerili avione na Svjetski trgovinski centar u septembru 2001: on ih je svojim idejama privukao da čine zlo.
Meka sila privlačnog može biti iskorišćena za agresivne ciljeve. Već odavno države troše milijarde na javnu diplomatiju i medije u igri za konkurentnu atraktivnost - za “borbu srca i razuma”. Takvi instrumenti meke sile, kakav su Maršalov plan i “Glas Amerike”, pomogli su da se odredi ishod Hladnog rata.
Nakon Hladnog rata ruske elite su odlučile da je cilj proširenja EU i NATO-a, kao i nastojanja Zapada da širi demokratiju - izolacija i prijetnja Rusiji. Kao odgovor oni su pokušali da stvore rusku meku silu na bazi ideologije tradicionalizma, državnog suvereniteta, nacionalne ekskluzivnosti.
Sve je to naišlo na plodno tle u zemljama kao što je Mađarska, gdje premijer Orban hvali “neliberalnu demokratiju”, kod dijaspore koja živi u zemljama na granicama sa Rusijom, u osiromašenim zemljama Centralne Azije, kod ultradesničarskih populističkih pokreta u Zapadnoj Evropi.
Informaciono oružje može agresivno da se iskoristi za slabljenje protivnika. To možemo nazvati “negativnom mekom silom”. Napadajući vrijednosti drugih zemalja, moguće je umanjiti njihovu privlačnost i, samim tim, njihovu relativnu meku silu.
Nevladine organizacije su već davno shvatile da su transnacionalne korporacije osjetljive na kampanje diskreditacije koje smanjuju vrijednost njihovih brendova. Sudeći po raspoloživim podacima, Rusi su počeli da se miješaju u predsjedničku kampanju u SAD 2015. godine s ciljem da diskredituju demokratski procesi u toj zemlji. Izbor Trampa, koji je hvalio Putina, bio je - bonus.
Rusko miješanje u unutrašnju politiku zemalja evropske demokratije sprovodi se s namjerom da se umanji privlačnost NATO-a, tog ovaloploćenja “tvrde moći” Zapada. Rusija NATO doživljava kao prijetnju. U XIX vijeku ishod borbe za hegemoniju u Evropi uglavnom je zavisio od toga čije oružje pobjeđuje; danas taj ishod zavisi i od toga čija interpretacija događaja pobjeđuje.
Informacioni ratovi pružaju se daleko izvan granica meke sile i to nije novost. Manipulacija idejama i izbornim procesima pomoću novca ima dugu istoriju, a Hitler i Staljin bili su pioniri radio-napada. Ipak, emisije koje su previše propagandističke gube kredibilitet, ne privlače publiku i ne stvaraju meku silu koja utiče na nju.
Međunarodna politika pretvara se u igru - širi se konkurencija za pridobijanje povjerenja, pa efikasniji generator meke sile postaju programi razmjene koji pomažu da se razviju lični odnosi između studenata i mladih lidera. Radisjki novinar Edvard Merou je 1960-ih rekao da najvažniji element međunarodne komunikacije nisu desetine hiljada elektronskih mreža, već posljednja tri koraka do ličnog kontakta.
Ali šta se dešava u savremenom svijetu društvenih mreža, u kojem “prijatelji” postoje na rastojanju od jednog klika, gdje je lako napabirčiti lažne drugove, gdje je moguće prenosti lažne vijesti i reklamirati se pomoću plaćenih komentara i mehaničkih botova? Rusija usavršava sve te pristupe.
Osim zvaničnih glasnogovornika javne diplomatije, kao što su Russia Today i Sputnik, Rusija ima armije plaćenih komentatora i botova za proizvodnju lažnih informacija, koje je potom moguće širiti i predstavljati kao savršeno tačne. Ruska vojna obavještajna služba je 2016. napravila korak dalje hakujući privatnu mrežu Nacionalnog komiteta Demokratske parije i ukravši infomaciju koja je potom bila objavljena onlajn da bi nanijela štetu predsjedničkoj kandidatkinju Hilari Klinton.
Mada informacioni rat nije novina, zahvaljujući sajbertehnologijama on postaje jeftiniji, brži i efikasniji, teže ga je otkriti i lakše ga je negirati. Ako pogledamo rezulate, ruski infromacioni rat dijelom je bio uspješan, jer je na neki način uticao na američke izbor 2016, ali je i propao ako ga posmatramo iz ugla meke sile. Po rejtingu londonske kompanije Portland Consultancy, koja rangira 30 zemalja po snazi meke moći (Soft Power 30), Rusija zauzima 27. mjesto.
Finski Institut za međunarodne odnose je 2016. zaključio da je ruska propaganda malo uticala na glavne zapadne medije i da nijednom nije izazvala bilo kakve promjene u politici. Prema anketi Chicago Council on Global Affairs sprovedenoj u decembru, popularnost Rusije među Amerikancima je na najnižem nivou od 1986. kada je još trajao Hladni rat.
Ima ironije u tome što Rusija nije iskoristila bonus u vidu Trampa. Ruski informacioni rat je postao smetnja predsjedniku SAD jer je naglo smanjila meku silu Rusije u Americi. Postoji mišljene da je najbolji odgovor na “rijeke laži” najbolje ne pokušavati da se na tu laž odgovori, već da treba preventivno djelovati protiv samog procesa. Kako pokazuje pobjeda Makrona, učesnici evropskih izbora 2017. mogu pobijediti ako poslušaju to upozorenje.
Autor je profesor na Harvardu; bio je pomoćnik sekretara za odbranu i predsjedavajući Nacionalnog obavještajnog savjeta SAD
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
