Kada je 2012. dobijeno zeleno svjetlo za otvaranje pristupnih pregovora sa EU, Jelko Kacin, tadašnji potpredsjednik Delegacije Evropskog parlamenta za saradnju sa zemljama Jugoistočne Evrope, izjavio je: “Crna Gora je preuzela štafetu proširenja od Hrvatske i ovo je trenutak za istoriju”, i dodao da je ona ovom odlukom postala “svjetionik Zapadnog Balkana”. Uz ovu pohvalu, izrekao je još: “Sada od zemlje Crne Gore treba stvoriti državu Crnu Goru.”
Danas, pet godina kasnije, skoro da imamo istovjetnu situaciju, jer je ulaskom u NATO Crna Gora ponovo preuzela ulogu svjetionika Zapadnog Balkana. Međutim, ostaje upitno da li smo od zemlje stvorili državu i da li su proteklih pet godina bile godine progresa, stagnacije ili nečeg trećeg?
Dva pravca
Crna Gora ostvarila je neupitan progres na spoljno-političkom planu i zagovornici proevropske i suverenističke opcije to sa pravom mogu istaći kao posebno uspješan rezultat.
Na drugoj strani, neoliberalni i nekontrolisani prelazak zajedničkih vrijednosti u vlasništvo spornih sticaoca, u sistemu koji nobelovac Džozef Stiglic opisuje kao sistem „individualizacije dobitka i socijalizacije gubitka“, srušio je kolektivni osjećaj socijalne pravde i društvene kohezije, tako potrebne da bi svi članovi društva državu doživljavali kao zajedničko dobro. Usljed ovoga, ali i niza drugih razloga, svi koji su bili spiritus movens procesa nezavisnosti, i pored napretka u integracijama, danas nemaju osjećaj potpunog uspjeha u ostvarenju proklamovane ideje.
Koncept nezavisnosti, u njegovoj izvornoj proklamaciji, nije bio samo koncept državne suverenosti i međunarodnog priznanja. On je duboko u sebi, u projekciji izvornih suverenista, sadržao ono što je temeljni sadržaj teksta Deklaracije o nezavisnosti SAD: „Svi ljudi stvoreni su jednaki i njihovo je neotuđivo pravo - pravo na život, slobodu i sreću. Da bi ta prava ostvarili, ljudi stvaraju države i organizuju pravednu vlast“. Dakle, uslov za dobru državu je organizacija pravedne vlasti, a do nje se dolazi samo kroz funkcionalnu i institucionalnu demokratiju.
Demokratija, ukoliko se svede samo na višepartijski sistem i „gole“ izbore obezbjeđuje formalno funkcinisanje sistema, ali se poredak ne razvija u pravcu društva vladavine prava i izgradnje državnih institucija. Upravo na prirodi demokratije, razdvajaju se dva buduća, potencijalna pravca crnogorskog društva.
Prvi pravac, obezbjeđuje formu višepartizma i teži jačanju države kao instrumentarija moći, dok se kod drugog težište stavlja i na jačanju društva u svim njegovim koloritima. Rezultat prvog procesa je država snažna onoliko koliko je snažan vladajući establišment i održiva toliko dugo koliko je taj isti establišment trajući.
Drugi proces je složeniji i zahtjevniji, jer traži institucionalnu demokratiju, ali u slučaju njegovog uspjeha sudbina države se ne dovodi u pitanje od izbora do izbora, već tada država počiva na institucijama sistema i snažnom građanskom društvu, u kome je vlast promjenjiva kategorija, a država vječna.
Kulturološki deficit
Odgovornost, da se pređe na viši stepen funkcionisanja političkog sistema, leži primarno na crnogorskom reformskom supstratu društva, koji bi trebalo da, bez obzira na unutrašnje antagonizme i očita sukobljavanja, ponudi jasnu projekciju cilja i budućeg modela društva.
Međutim, na tom polju više je nego uočljiva pasivnost i za posljednjih dvadeset godina gotovo nezapamćena rezignacija i povučenost intelektualne elite. Javna scena je drastično osiromašena i skoro u svim sferama uočljiv je deficit kompetentnosti, energije, novog mišljenja, nedostaje nova generacija boraca za Crnu Goru koja bi razvila i njegovala koncept ustavnog patriotizma.
Koncept ustavnog patriotizma, prirodno, otvara pitanje kvaliteta unutrašnjih odnosa i modela vladanja, jer u nekim sistemima je važno ko vlada, a u nekim kako se vlada. Na ovom pitanju izdvajaju se dvije kulturološke (političke) grupe. Prva koja želi biti vlast ili biti blizu vlasti, bez obzira na način kako se vlada. Drugoj grupi nije važno ko personalno vlada pod uslovom da se dobro vlada. Za prve je vlast moć, a moć daje lukrativne privilegije, a za druge vlast je odgovornost i privilegija javnog povjerenja.
Društva koja su zapuštena po ovom pitanju tako da u njima dominiraju samo pripadnici iz prvog „kulturuološkog“ kruga vrlo teško se podižu iz nižeg u viši nivo i tu izbori (redovni, vanredni...) sami po sebi ne daju preveliki rezultat, jer im, po pravilu, nedostaje izgrađena srednja građanska klasa.
Da je najbolji onaj sistem u kojem ne dominiraju ni siromašni ni bogati, a gdje je srednja klasa „ključni faktor u obezbjeđivanju stabilnosti i uslova za moralni napredak“ isticao je još Aristotel. Nažalost, usljed tranzicionog loma srednje klase, koja je trebalo da bude nosilac stabilnosti i kulturološkog napretka nakon sticanja nezavisnosti, došlo do deficita političke elite koja se, sistemom sopstvene vrijednosti, suprotstavlja stereotipu države po modelu XIX vijeka. Njenim deficitom nastala je praznina, usljed koje su politički prostor osvojili prosječnost i lukrativnost, a medijski, intelektualni i kulturni prostor provincijalizam i svaki drugi kičeraj koji, bili domicilni ili uvezeni, jednostavno guše društvo.
Pravo na san
Crnogorsko društvo, deceniju nezavisnosti, nije iskoristilo da izgradi kulturu lične - građanske slobode, a političke partije da političku scenu strukturiraju na ljevicu i desnicu po uzoru na evropske demokratije. Pritom, tri su neuspjela pokušaja izgradnje „trećeg političkog puta“, a dio političkog establišmenta i dalje ne može da apsorbuje zapadni model društva i uzor za budućnost vide u Putinovoj Rusiji ili Erdoganovoj Turskoj.
Zato, u zajednici koja je kolektivitet komunizma u trenutku njegovog pada, umjesto liberalno građanskim društvom, zamijenila dogmom vulgarnog klero-nacionalizma, postoji opasnost da se bez projekcije i želje za novim modelom sistema potencijalno ostvari jedan od tri negativna scenarija.
Prvi, da kvazi socijalni pokreti i demagozi (po uzoru na AB revoluciju iz 1989. godine), koristeći momenat socijalnog nezadovoljstva, a u ime zahtjeva za promjenama, još više blokiraju ideju o neophodnosti temeljne reforme sistema. Drugi, da se zahtjevom za jačanjem države zapravo uspostavi zahtjev za jačanjem samo dijela instrumentarija moći i time „zarobi“ država, i/ili treći scenario da smjena vlasti, poput pada dinastije Petrović (1918) zapravo bude i pad države.
Da se ne bi ostvario nijedan od ova tri loša scenarija, bez obzira na sve limite crnogorskog društva, ne smije se prihvatiti stav da ono nema unutrašnji kapacitet da se pomjera naprijed. Takav stav bi odvukao u duboku depresiju, gdje bi u konačnom izgubili svi i bila poražena oba pola političke scene.
Zbog toga, prvi korak je izgradnja minimalnog zajedničkog imenitelja, koji je sadržan u konceptu ustavnog patriotizma. Konceptu koji na jednoj strani temeljno štiti državu, a istovremeno pruža punu slobodu i zaštitu pojedincu u pogledu prava na slobodu izbora identiteta i posebnosti. To je moguće ostvariti samo širim angažmanom i dogovorom, koji nije sveden samo na dil dijela političkih elita. Za uspješno ostvarenje ovog koncepta treba imati malo više političke širine, vještine i vizije. U protivnom, ko nije spreman na evoluciju, priziva revoluciju…
Dakle, ostaje da se od zemlje Crne Gore stvori država Crna Gora.
Stoga, na današnji dan, sa rukom na srcu, slušajući himnu i izgovarajući da je vječna Crna Gora, doživljaj države bio bi potpuniji kada bi se sa vizijom bolje i pravednije Crne Gore, čule i riječi poput onih Martina Lutera Kinga "I have a dream".
Bonus video:
