Znate li što je đoja ? Ne! E, onda vam sljeduje jedinica iz crnogorskog. To je dio pitanja za šesti osnovne. Zbog koje je jedna bistra djevojčica neki dan plakala cijelo popodne. Dok je nije spasio moj čuveni praistorijski Rječnik srpskohrvatskoga i hrvatskosrpskoga jezika. Zajedničko izdanje dvije, tada još nezavađene, Matice. Novi Sad - Zagreb, 1967...
I u priči je neko plakao. K’o đoja . Nastranu ovo skraćivanje kao na k’o, potpuno strano crnogorskom jeziku. Koji nije specifičan samo po ljepoti, nego i po greškama. Ali, da se vratim problemu sa đojom. Pita đak šestak je li to neko ljudsko biće, nekakav nadimak, naziv za neku stvar... Ne, kaže Rječnik, plakati kao đoja znači plakati kobajagi, tobože... I nije crnogorska konstrukcija, o turcizmu je riječ. Ali, kako dijete od 12 godina naučiti da razlikuje tuđice i pozajmljenice. I kog đavola uopšte traži ta đoja u šestom osnovne...
***
Ipak, svako je zlo za neko dobro. A dobro je to što se nijedna stranka pravoslavne prepoznatljivosti nije dokopala đoje. Sa televizora bi bar neđelju dana odjekivala saopštenja o ugroženosti pravoslavne tradicije... Njihova đeca neće da uče Njegoša, e neće ni naša turski... Kakvi bi to performansi bili... Za zaštitu ugrožene nacije.
Ali, nije đoja sporna zbog porijekla. Nego zbog gluposti tvoraca i izdavača naših udžbenika. Koji osnovcima evo desetak godina pune glavu nekakvim arhaizmima... Za koje nikad nijesu čuli njihovi četrdesetogodišnji roditelji. Ni ja sa skoro 60. Ni moja komšinica, istoričarka, penzionisana u prošlom vijeku. Rade li ti stručnjaci ovo namjerno, ne znam... Ali, vidim da su đeca sluđena. Ne samo ova u šestom...
***
U drugom osnovne prorađivali su ovih dana priču o međedu i mravima. Na kraju, trebalo je da odgovore na četiri pitanja. Dva počinju sa što, a dva sa šta. Osmogodišnjaku ništa nije bilo jasno. Je li domaći zadatak zbog međeda i mrava ili zbog onoga što i šta...
Mislio je da je u pitanju greška. Ja nijesam. Prije će biti da je udžbenik prepisan. Malo iz srpskih, malo iz hrvatskih. Nije, valjda, da tvorac nastavnog plana misli kako đak drugog osnovne može da savlada lekciju o upitnim, odnosnim i neodređenim zamjenicama...
Uostalom, kad su prosvjetne vlasti onako navrat-nanos izdale Pravopis i Gramatiku crnogorskoga jezika, onda bi valjda obaveza nastavnika bila da ih makar prelista. Traje desetak minuta i u svakoj varijanti koristi se oblik - što!
***
Dosadno vam je? Naravno! I nijeste jedini. Ko je lud da se u društvu izopačenih vrijednosti još bavi i jezikom. Neke lekcije iz maternjeg preskočio je i prvi čovjek države. Dvadeset i kusur godina nije naučio da se ne može reći „obzirom na to“, nego „s obzirom...“. Da se ne kaže „budući je on rekao“, nego „budući da je on...“. Sitnica? Nije! Zato i sa krupnicama ne stoji baš najbolje...
Zbog toga nam je gradonačelnik uvijek „otišao na nekom sastanku“... A prva sudijinica, uprkos dobronamjernim savjetima, i dalje se bavi nesumljivim problemima... Biće makar za javni govor korisno to što će Crna Gora ući u NATO. Pa se naša vladajuća kasta više neće brukati... Deset godina udarničke propagande, a nijesu uspjeli da razlikuju članstvo od učlanjenja...
Nije bilo dana da neko nije podržao članstvo u NATO. I pritom, naravno, mislio na Crnu Goru. Sve do 5. ili već kojeg juna, taj pojam obuhvata Britaniju, SAD, Njemačku, Francusku... Dakle, zemlje članice... Naš ulazak u Alijansu za sada je samo učlanjenje... Sitnica? Nije. Pitajte strane prevodioce, o jadu se zabaviše...
Virtuoz u praktikovanju crnogorskoga jezika bio je, ipak, doskorašnji ministar urbanizma. Neki Cetinjani još vrte po fejsbuku antologijski govor u zgradi starog Oboda... Ove konsultacije rezultirale su optimizacijom situacije... I tako sve do aplauza radnika kojima je, sigurno, sve bilo jasno... I bez Rječnika sa početka priče...
P.S. Kakvu ste pouku izvukli iz lekcije o plakanju k’o đoja i zamjenici što, pitala bi temeljita nastavnica đake. I njihove roditelje. Koji izgleda jedini vide kako nam se i školstvo srozava brzinom političke propasti...
Bonus video:
