Sva je prilika da se u Crnoj Gori najbolje privređuje od politike. U snažnim partijskim preduzećima nema problema sa porezima i doprinosima. Na raspolaganju su i resursi i investicije, uz uvijek istu veliku naraciju o pravdi i razvoju. Da postoji neka bijela lista koja bi mjerila zadovoljstvo zaposlenih, a ne samo izmirivanje obaveza prema državi, izvjesno je da većini političkih predstavnika crnogorskih građana niko ne bi mogao biti ni do koljena.
Možda je to i razlog što se pitanje reforme izbornog sistema i povećanje uloge birača u personalizovanom izboru svojih predstavnika uporno ne rješava. Iako nejednakim snagama, tome doprinose i vlast i opozicija. Posebna poslastica je uobičajeno obrazloženje da još "nije došlo vrijeme" da građani neposredno prenose suverenitet na svoje predstavnike. A dok ne postanu znaveni i sposobni, "pomagaće" im političke partije i glasanje za liste. I tako, umjesto da "izraste" crnogorski građanin, izrasla su moćna partijska preduzeća, a politika je postala vodeće sredstvo za pristup mogućnostima i zloupotrebe svih vrsta.
Stara je istina da će trag novca lako razobličiti razloge određenih dešavanja, pa i bitku za demokratiju i načela pravde i jednakosti. Ako prosječnog mladog čovjeka u Crnoj Gori pitate o životnim planovima, sasvim je izvjesno da ćete čuti nekoliko odgovora. Dobri đaci češće od drugih razmišljaju o odlasku u inostranstvo, u nadi da postoji mjesto na kojem se uvažavaju rad i postignuća. Vještiji u tranzicionom snalaženju odmah pominju veze. Sve je veći broj i onih koji ozbiljno, iako ne uvijek naglas, razmatraju mogućnost kriminalnog privređivanja. U stopu ih prate oni koji se odlučuju za ulazak u politiku. O skrivenim motivima ne govore, ali su njihova naglas izgovorena obrazloženja uvijek u sferi čistog idealizma, humanizma i bitke za jednakost.
Zbog toga je politika postala zgodno doživotno uhljebljenje. I pored najboljih (deklarativnih) namjera većine političkih predstavnika, Crna Gora uporno ne poštuje svoje ustavne odredbe da su izbori slobodni i neposredni, a glasanje tajno, na osnovu opšteg i jednakog biračkog prava. Umjesto toga, građanima se uporno nameće glasanje za izborne liste nakon koga slijedi uhodani inženjering raspodjele mandata koji obezbjeđuje da u Skupštini decenijama sjede isti, odlično plaćeni predstavnici sve nezadovoljnijih i očito mazohistički nastrojenih građana.
Sasvim je izvjesno da nadoknade za političke predstavnike na svim nivoima ne bi bile ni tako bezobrazno visoke u odnosu na sve siromašnije građane da se glasa za imena. Dokaz je i to što se o primanjima najlakše postiže konsenzus, što su smanjenja zarada gotovo kozmetička, a mogućnost da se nadoknade po pravilu obezbijeđena na neki drugi način.
Zato je teško je očekivati da političke elite na obje strane odluče da odlučno i efikasno podrže otvorene liste. Za mnoge bi to značilo mogućnost da zauvijek odu sa političke scene. I još gore - "njihova" partija bi mogla "pasti u ruke" onima koji možda i vjeruju u neke ideale i društvene vrijednosti. To je jedan od razloga enormno skupih političkih kampanja i iz raznih razloga problematičnog finansiranja, a rezultat je, ako ne mogućnost da se bez ikakvog zazora raspolaže budućnošću zemlje i njenim resursima, onda barem izdašna primanja i različite privilegije.
Partijama ne odgovara ni umjerena prva faza na putu ka neposrednim izborima - mogućnost da građani biraju jednog kandidata unutar jedne partijske liste, a kamoli druga faza i otvorena lista sa sistemom dijeljenja glasova. Sa otvorenim listama, možda bi se vladajuća partija odavno pročistila i reformisala, a opozicija postala zrelija i djelotvornija.
Pitanje povjerenja u izborni sistem svakako podrazumijeva sređen birački spisak i zakonski podjednake šanse svih kandidata i partija. Podrazumijeva vjerodostojna biračka tijela za kontrolu izbora i izbore u okviru kojih se ne bi činila krivična djela. Međutim, raskošnu paletu svih naših neregularnosti mnogo više podstiče glasanje za liste i jednom stečene pozicije vječitih miljenika političkih šefova, a ne birača i njihove slobodne volje.
U ovom trenutku, zahvaljujući zauzetim političkim busijama, Crna Gora traje kao skupa i finansijski neodrživa država. Još davne dvijehiljadite, broj činovnika u lokalnim samoupravama je višestruko premašivao sve svjetske standarde. Ali, umjesto smanjenja broja zaposlenih u javnom sektoru i reforme javne i lokalne uprave, novi izbori su samo uvećavali administrativne "fabrike", suštinski neefikasne i neodržive u maloj državi poput Crne Gore. O redukciji preskupe vlade i parlamenta se nikad nije ni razmišljalo, i u tome su uglavnom bili jedinstveni i vlast i opozicija. Koliko nas taj "luksuz" košta otkrivaju prepucavanja oko aktuelnog opozicionog bojkota parlamenta i ličnih primanja poslanika, bez obzira u kojim klupama sjedjeli.
Iako ne bi riješilo nagomilane probleme u političkom životu zajednice i čarobnim štapićem donijelo građaninu istinski demokratski potencijal, glasanje za otvorene liste bi barem malo "provedrilo iznad Gore Crne".
Autorka je profesorica književnosti
Bonus video:
