Jeseni jedne njujorške, pozvao me na večeru slikar Savo Radulović, Nikšićanin, višedecenijski Njujorčanin. Uskim, drvenim stepenicama penjem se na drugi sprat zgrade na Leksington aveniji 750.
Preko puta velika robna kuća “Blumingsdejls”. Sa mnom slikarka, Vesna Pantelić. Na vrhu stepeništa dočekuje nas slikar. U ateljeu slike iz zavičaja, zatim njujorški motivi. Pejzaži: Sveti Stefan, Mostar, Dubrovnik… Uspomene iz Crne Gore; stare gusle, crnogorska kapa…
Na stolu kuvana šunka.
- Śedite da nešto prezalogajimo i popijemo, ima vremena za razgovor - veli Savo Radulović.
Vesna mu upućuje komplimente:
- Čika Savo, pravi ste domaćin; viski, kuvana šunka, krastavci… Sve je ukusno.
- Mogu ja - veli sedamdesetogodišnji umjetnik. - Nekada sam davao koktele i za stotinu ljudi. Živim sam, ovđe, u centru Njujorka. Ovaj stan nije moj već sam ga iznajmio. Kirija je dosta velika; hiljadu dolara mjesečno. U stvari, ovđe plaćaš adresu a ne stan. Svake godine mi dižu kiriju. Zašto? Zato što živim preko puta “Blumingsdejlsa”.
Na platnima sportisti, muzičari…
- Poznajem dosta njujorških muzičara - kaže slikar. - Sada radim motive iz Njujorka, ali i jedno veliko platno, crnogorsko oro…
Na komodi, fotografija, s posvetom: “Drugu Savu Raduloviću - Josip Broz Tito, 25. V. 1972.”
- Tokom tri decenije, više puta godišnje, sretao sam se s Titom u domovini i ovđe, u Americi, kad je bio kod Kenedija - priča Savo Radulović. - Tito je bio veliki prijatelj umjetnika, razumio je slikarstvo i literaturu vrlo dobro; pravi intelektualac. Imao je širinu, razumijevanje za umjetnike. Sjećam se, bio sam u domovini kada je sniman film “Sutjeska”; tamo, na snimanju, napravio sam jednu sliku, impresiju, kako Ričard Barton igra Maršala. Kad je Tito došao u Kupare, poklonio sam mu ovu sliku, a on me upitao: “Druže Savo, jesi li ti mene slikao kroz Bartona?” “Jesam, druže Predsjedniče!”
Osmjehnuo se i zagledao u sliku. Ama, bio je to veliki čovjek; imao sam zaista privilegiju što je bio moj prijatelj… Tito ga je odlikovao Ordenom bratstva i jedinstva sa zlatnim vijencem.
- Poželio sam da visoko odličje primim u Titogradu - veli Radulović. - Ispunili su mi želju i Veljko Milatović mi je, u Vili “Gorica”, uručio Orden.
Tita su portretisali mnogi slikari. Jedan od najpoznatijih portreta napravio je znameniti slovenački slikar i grafičar Božidar Jakac, u Jajcu, novembra 1943. godine, tokom Drugog zasjedanja AVNOJ-a.
A ljeta 1971. u titogradskoj galeriji u Ulici Miljana Vukova, Jakac je imao veliku izložbu. Razgovarali smo dugo u bašti Hotela “Crna Gora”.
- Veoma sam radostan i počastvovan što je ova moja izložba posvećena tridesetogodišnjici revolucije i što je organizovana u Titogradu, glavnom gradu vanredno junačke zemlje, Crne Gore - kazao mi je Božidar Jakac.
Posjetio Manastir Moraču i Kolašin.
- Ovo je moj drugi susret s Crnom Gorom u kojoj sam kratko boravio prije rata - veli sedamdesetdvogodišnji slikar. - Nadam se da ću sljedeće dane iskoristiti kako bih što više doživio Crnu Goru.
Posebno su me oduševile Lovćenske serpentine i slikarski fantastična Boka, koja je zaista najljepši fjord u Evropi. Bio sam i u Manastiru Morači, koji mi se neobično dopao, a posebno freske sa interesantnim, autentičnim motivima. Kanjon Platije je veoma impresivan. Htio sam tu nešto da naslikam ali nijesam imao gdje da parkiram kola. Zaista je šteta što uz magistralu nijesu iskorišćena i označena mjesta da bi putnici mogli zastati i uživati u ljepoti Platija…
Jakac mi priča kako je portretisao Maršala.
- Počeo sam s radom na sam dan zasjedanja i u pauzama, na žutoj hartiji za pisaću mašinu; crtao Tita. Razumije se, nije bilo mnogo vremena - sjećao se Božidar Jakac. - Tito je pregledao poštu, završavao hitne poslove a za vrijeme pauze igrao se sa svojim lijepim, velikim psom Tigrom i pušio cigarete na malu lulu. Počela je njemačka ofanziva 1. decembra 1943. godine i u deset sati uveče morao sam, prijevremeno, iako nerado, završiti Maršalov crtež. Potpisao ga je. Ovaj iznad svega meni dragocjen portret poslije sam uvijek nosio u torbi, sve do svršetka rata…
To je jedan od najboljih Titovih portreta.
- Očigledno je da nijedan kasnije urađen portret, čak ni oni iz 1946. i 1966. godine, koji se smatraju likovno najvrednijim, ne nosi u sebi više spontanosti i psihološke istinitosti od ovog iz 1943. godine - tvrdi crnogorski istoričar umjetnosti Mladen Lompar. - U stvari, Jakac je baš tu, u prvom pokušaju, svoje divljenje prema Titu vaspostavio kao monumentalnost i taj duh u kasnijim djelima i mnogo srećnijim vremenima još više potencirao…
I crnogorski likovni umjetnici bili su inspirisani Titovim likom i djelom, Milan Božović, Niko Đurović, Anton Lukateli, Aco Prijić, Đoko Živković - Žigalj, Drago Đurović, Sava Laban, Milo Milunović…
Po mišljenju Mladena Lompara, najpoznatiji od tih portreta je djelo Mila Milunovića, “Maršal Tito”, iz 1948. godine.
- Svojim karakterističnim postupkom Milunović je naslikao Maršalovo poprsje, dostojanstveni lik heroja iz vremena jednog od najžešćih bojeva što ih je vodio u životu, okršaja sa Staljinom - smatra Mladen Lompar. - Naslikao je to poprsje kao gromadu trajniju od zemnosti. Milunović je to učinio probirljivim tonovima, sa povišenom racionalnošću, škrtareći u kitnjastosti, da bi stvorio likovno bogatstvo…
Cijenio je Tito crnogorske umjetnike; sretao se s Lubardom, Milunovićem, Acom Prijićem, Lukom Tomanovićem, Vojom Stanićem. Oduševljavao se djelom Mihaila Lalića i govorio da je sreća što imamo takve pisce.
- Tito je jedan od rijetkih ljudi, mislim na ljude kojima slikarstvo nije profesija, koji će, ako se počne govoriti o slikarstvu, više slušati nego li sam, sa svojim autoritetom, iznositi svoje mišljenje - kazao je Milo Milunović.
- Ta crta jednostavnosti i skromnosti je na mene ostavila neizbrisiv utisak. Nju, po mom mišljenju, posjeduju samo oni ljudi koji imaju u sebi nešto uzvišeno…
U maju 1969. godine Jovanka i Tito razgledali su na Cetinju radove crnogorskih likovnih umjetnika. Zadržali su se duže ispred skulpture Rista Stijovića “Knez Bajko”, tipične fizionomije starog crnogorskog ratnika i pametara. To je jedan od Stijovićevih najboljih radova, ne samo kada su u pitanju likovi iz “Gorskog vijenca”, već i šire.
Likovni kritičar Coko Marović nadahnuto im je pričao o knezu Bajku i slavnom crnogorskom vajaru Ristu Stijoviću…
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
