Bio je petak. Dan za NATO metak. Jer tog dana je Skupština CG trebalo da potvrdi želju i volju naše dežele za članstvom u Sjevernoatlantskoj alijansi. Bio je to veliki dan za sve nas, ali najteži za našeg malog Ivana, šefa parlamenta. Gdje organizovati sjednicu, pitao se prvo predsjednik Ramada partije i Skupštine Montenegra, s obzirom na najave poglavica iz DF plemena da su tog dana spremni na svašta, čak i da Momira Bulatovića popnu na binu. A da Marka Milačića ipak puste da govori jer je čovjek platio dosad najskuplju ulaznicu za neki skup ove vrste - punih 400 eura.
Nakon sastanka Ivana B. sa Veselinom Veljovićem, expertom za NATO i razbijanje DF okupljanja, iskristalisalo se više predloga:
1. Da skup bude održan u hotelu Ramada, sjedištu SD, čime bi se odužili menadžmentu i turskom vlasniku za doprinos našim NATO integracijama. Jer da nije Ramade, ne bi bilo ni Ivana, to jeste njegove partije. A da nije Erdogana, opet ne bi bilo BS koja je davno rekla da je za “NATO i za Tursku”.
2. Jedna od ideja je bila da se skup održi u kampu na Zlatici, čime bi se građani podsjetili da je na teškom i trnovitom putu ka NATO-u i jedan od prelomnih trenutaka bilo predavanje magistra Veselina Veljovića o NATO integracijama pripadnicima SAJ-a, baš u tom objektu.
3. Zgrada Skupštine je otpisana kao varijanta, jer naša Služba nije mogla da obezbijedi adekvatnu podršku maskiranih lica koja su istog vikenda bila angažovana u Skoplju, kod Nikole Gruevskog, brata i prijatelja naše zemlje. Koji nije dobio naše državljanstvo, greškom istog ovog Ivana, dok je bio ministar za lične karte i pasoše. A zaslužio ga je baš zbog podrške našim NATO integracijama.
4. Na kraju, pala je odluka da se istorijsko zasjedanje održi na Cetinju, zbog njegove saobraćajne nepristupačnosti, ali i zbog blizine Lipske pećine, koja je dobila ime po Františeku Lipki, jednom od utemeljivača naše nezavisnosti, a time i NATO integracija. Jer i ptice na grani znaju, a kamoli braća Ivan i Darko, sadašnji i bivši šef Skupštine, da nikad ne bi bilo 28. aprila 2017. da nije bilo 21. maja 2006. Kao što nikad ne bi bilo Lipke da nije bilo Lajčaka. I nikad Ivana i Darka da nije Mila i Duška.
Nakon što je riješio jedno od dva teška pitanja, Ivan je sa olakšanjem saopštio supruzi, nesuđenom članu zvanične delegacije na samitu u Bratislavi, zemlji Lipke i Lajčaka, da mu je ostalo još samo jedno, ali mnogo teško, pitanje. Kako da na istorijsku sjednicu pozove najvećeg sina našeg naroda, oca nacije, vizionara koji se prvi od svih sjetio da je NATO naša velika šansa! Još dok je obilazio naše dobrovoljce spakovane za pohod na Dubrovnik prije tačno 27 godina. I par mjeseci. Mučilo je Ivana, dakle, kako da pozove na istorijsko zasjedanje Njega koji trenutno od državnih funkcija pokriva samo onu u Košarkaškom savezu.
Međutim, Veljović, najbolji čovjekov prijatelj, pa time i Ivanov, smislio je ne jedno već više rješenja:
1. Da se uoči 28. aprila Filip teško razboli. Maltene na smrt. Dobije dijareju, recimo. I prije nego mine, saopšti posljednju želju - da bi volio da ga na mjestu ikebane i engleske kraljice Montenegra zamijeni Milo. Što je inače, već više puta, predlagao. I da posljednja želja Filipova stupa na snagu odmah, da ne treba čekati Službeni list, kako bi sjutra na svečanoj cetinjskoj sjednici krnjeg parlamenta (minus Ranko), mogao da bude pozvan i Milo, u punom kapacitetu kao predsjednik države. “Plus što bi na taj način dobili pravog predsjednika, a ne ovako - imamo krnjeg šefa države i krnji parlament”, dobaci Ivan Veselinu u znak odobravanja.
2. Druga opcija je da se, nakon konsultacija u politčkom vrhu, kako to dolikuje članici NATO-a, VDT Ivica Stanković smijeni, a na njegovo mjesto, iz dobro poznatih razloga, postavi, Milo Đukanović. Time bi se osiguralo mjesto Milu na svečanom zasjedanju, a i Katnić bi se mnogo ljepše osjećao pored njega nego pored Ivice.
3. Veljović je potom predložio Ivanu da razmisli o opciji da Mila pozove kao bivšeg premijera, ali onda bi morao zvati i Igora Lukšića, što baš ovih dana kada je otvorena afera Primorka, gdje je pao i njegov šef kabineta, ne bi bilo milo našim NATO saveznicima. A ni Milu. To je isto, rekao je Ivan Veselinu, kao da je Katnić podigao optužnicu protiv mene za Limenku, a ja onda na svečanu NATO sjednicu pozovem brata Aca. Tako da je ta solucija odmah otpala.
4. Posljednji predlog Veljovića, koji će se kasnije najviše dopasti Ivanu, bio je da Mila pozovu kao partijskog lidera. Šef DPS. Tu je iskrsao problem što bi on mogao biti jedini prisutni u tom svojstvu, pa bi naši NATO saveznici mogli još jednom zaključiti kako je Montenegro partijska država. Ili još gore - privatna. Ali u tom prelomnom i ništa manje istorijskom trenutku, Ivanu je sinula sjajna misao - da postoji jedna mala albanska stranka, Alternativa, za koju je malo ko čuo, i da ona ima lidera (Đerđ Camaj), za koga niko ne zna, te da bi on mogao praviti Milu društvo. I na taj način omogućiti poziv šefu DPS-a u punom kapacitetu.
Tako su se, na radost svih naših građana ali i ambasadora NATO zemalja, i to ne negdje sa strane, već po sredini svečanog prvog reda visokih zvanica, našla dva partijska lidera, Milo i Đerđ. Slava im i milost. Sa Milove lijeve strane, da ne kažem pod pazuhom, bili su Filip i čelnici naučnih i pravosudnih institucija. Dugačak red. U nastavku Đerđove loze bili su neki od bivših predsjednika Skupštine, svi krnjeg kapaciteta, jer su birani bez narodnog legitimiteta, partijskom voljom. Neki SK drugi DPS.
I taman kada je Ivanu pao kamen sa glave jer je riješio dva istorijski važna pitanja vezana za ovu istorijski sjednicu, njegova supruga, u autu, dok su pod rotacionim svjetlima žurili u obliznji Voli radi redovne kućne nabavke, upitala je svog supruga: “A šta ćeš sa Bebom”?! Kako da zovneš Mila na istorijsku sjednicu, a preskočiš Bebu, kada su oni:
1. nerazdvojni,
2. podjednako zaslužni za naše NATO članstvo,
3. dijele isto obezbjeđenje,
4. gaje istu naklonost ka nezavisnoj štampi kao jednoj od značajanih tekovina NATO zemalja,
5. i obojici je isti pokrovitelj - Cane.
Ivanu je pala glava u šake, što nije bilo opasno jer mu je srećom prethodno pao kamen, tako da mu je glava sada bila prazna. Što se njemu rijetko dešava. “Šta da radim, ženo”, vrisnuo je Ivan, ali to srećom niko od prolaznika nije čuo zbog zaglušujuće buke sirena službenih auta lidera SD i njegove supruge. Pozvao je odmah Veljovića, najboljeg čovjekovog prijatelja. Nakon što mu je izložio problem, kako da zove Mila u Skupštinu a ne i Bebu, mudri magistar Veselin mu je dao spasonosno rješenje. “Srediću kod Mila da Bebu pošalju u Novi, za kampanju DPS, jer loše stojimo, a kako je Lakirani lud za kampanjama, čak ih više voli od vanrednog stanja ili atentata, onda on i neće primijetiti da se sjednica održava i da ga nijesi zvao”, zaključi Veljović.
“Bravo Veseline”, uskliknu Ivan od Ramade, nakon čega su se stekli svi uslovi da opušteno sa suprugom obavi kupovinu u Voliju, a onda zakaže istorijsku sjednicu na kojoj će se potvrditi naše opredjeljenje za članstvo u NATO-u.
Čudo su metafore. Bravo ti ga, Ivane.
Bonus video:
