Marija Magdalena je rođena na izmaku decembra 1901. u berlinskoj četvrti Šeneberg. Berlin njenog djetinjstva je uzbudljiv i ogroman. Po tadašnjim običajima njen otac ima tri imena - Luis Erih Oto, policijski je oficir. Majka je takođe troimena - Vilhelmina Elizabeta Jozefina, kćerka jednog berlinskog juvelira.
Kao što dolikuje djetetu iz tadašnje građanske porodice, Marija Magdalena uči da svira violinu i da govori francuski i engleski. Otac je rano umro, majka se preudala, ali je i poočim 1917. preminuo od posledica ranjavanja u Velikom ratu. Upisala je studij violine u Vajmaru i Berlinu, ali je posle tri godine upala tetive na ruci označila kraj muzičke karijere. Marija Magdalena je odlučila da postane glumica.
Najprije se priključila grupi plesačica u varijeteu, ali je njen cilj bio pozorište. Tamo bi mogla da govori i stihove svoje velike pjesničke ljubavi - Rilkea. Prvu ulogu dobila je u Šekspirovoj Ukroćenoj goropadi. Uzimala je privatne časove ritmičkog pokreta, gimnastike i mačevanja - diciplina koje su bile dio osnovne glumačke obuke. Sve moćniji medij - film - usisao je i mladu glumicu. Ona će sebe u prvoj sporednoj ulozi u nijemom filmu “Takvi su muškarci” docnije ironično nazvati „krompir sa kosom“.
Uslijedila je udaja za filmskog tehničkog producenta Rudolfa Zibera i rođenje kćerke Marije Elizabete. Par se razišao tridesetih, ali su formalni brak i suštinsko prijateljstvo trajali do Ziberove smrti.
Marija Magdalena je svoj zvjezdani trenutak dočekala kada joj je ponuđena uloga Lole u „Plavom anđelu“, filmu snimljenom po romanu „Profesor Unrat“ Hajnriha Mana. Napravljena je njemačka i engleska verzija. Mlada glumica je u filmu zapjevala na njemačkom - Ja sam od glave do pete stvorena za ljubav. A engleska verzija (Falling In Love Again) postala je svjetski hit. Te 1930. rođena je planetarna zvijezda - Marlen Ditrih.
Holivud je odmah posvojio mladu Njemicu, uslijedile su uloge u filmovima u kojima su joj partneri bili miljenici žena poput Garija Kupera. Režiseri su se zvali Alfred Hičkok, Orson Vels, Bili Vajlder...
U njenoj domovini nacisti preuzimaju vlast. Nacistički ministar propagande Gebels joj 1936. nudi basnoslovne honorare, slobodu u izboru scenarija i režisera, samo da se vrati u Berlin i snimi film. Ponuda koju rijetko ko može odbiti. Ona je odbila. Hitlera je nazvala idiotom.
Holivud je, međutim, bez milosti. Broj gledalaca njenih filmova je počeo opadati, pa joj je karijera u krizi. Mijenja imidž i prestaje biti nedodirljiva boginja već prihvata uloge barske dame napuklog glasa. Slava je opet tu. Godinu dana prije početka Drugog svjetskog rata Marlen Ditrih premješta svoj evropski domicil iz Berlina u Pariz, a 1939. uzima američko državljanstvo.
Nakon izbijanja rata, njen francuski ljubavnik Žan Gaben se dobrovoljno javio u Francuske oslobodilačke trupe. Ona odlučuje da se uključi u borbu protiv nacista - kao zvijezda koja nastupa pred američkim vojnicima, nadomak fronta. Jednom je u Ardenskoj ofanzivi skoro bila zarobljena. Njena slava među američkim patriotama uvećava se do kultnih razmjera.
Nakon ulaska američkih trupa u Njemačku Marlen Ditrih doživljava nešto neočekivano - obični ljudi je prepoznaju i lijepo dočekuju. Njena sestra Elizabeta sa svojim mužem nikada nije napuštala Njemačku. Njih dvoje su bili vlasnici kazina u koji su zalazili uglavnom pripadnici SS-a. Marlena Ditrih pomaže sestri, zalažući se za nju kod američkih okupacionih vlasti, ali javno negira bilo kakvu povezanost sa njom.
Uspjela je da vidi i majku koja se zaklela da će nadživjeti Hitlera. Održala je riječ i umrla u novembru 1945.
U Americi i Francuskoj Marlen Ditrih su obasuli priznanjima i počastima. Njemačka je bila ambivalentna. Jedni su je slavili. Drugi su je optuživali za izdaju. Na jednoj turneji po Njemačkoj, u Diseldorfu, čovjek iz publike baca jaje i pogađa je u glavu. Njega od ostalih posjetilaca mora spasavati policija.
Marlen Ditrih se pedesetih postepeno oprašta od filma i bavi se muzikom. Otpjevala je nekoliko pjesama koje su ostale do danas, jedna je čak docnije bila himna pacifističkog pokreta - „Reci mi, gde je cvijeće“ (Sag mir, wo die Blumen sind).
Bila je prva Njemica koja je nakon Drugog svjetskog rata nastupila u Rusiji. Prva umjetnica koja je u Izraelu zapjevala na njemačkom. Posljednji put je izašla pred filmske kamere 1979, sa Dejvidom Bovijem u filmu „Samo žigolo“. Kažu da je bila u ljubavnim vezama sa nizom poznatih ličnosti -– od Čarlija Čaplina, preko Ernesta Hemingveja do - Grete Garbo. Ekscentrična modna ikona imala je harizmu koja je djelovala i na muškarce i na žene.
Kada je umrla, 6. maja 1990. godine, njen su kovčeg pokrivali sa tri zastave. Francuskom, američkom i - na sahrani u Berlinu - njemačkom.
Zaista je njena hrabrost vrijedna poštovanja: bila je antifašista, uprkos predrasudama nije krila svoju biseksualnost, osjećanje za pravdu stavila je iznad svog porijekla.
Šta nam je od tog uzbudljivog života ostalo kao pouka, danas, 25 godina nakon odlaska Marlen Ditrih? Pa to da bi ženu njenog kova današnji fašisoidi takođe nazvali izdajnicom i stranom plaćenicom.
Dakle, dobro zagledajte grupu prokazanih kritičara vlasti na Balkanu i u svijetu. Vjerovatnoća da među njima otkrijete nekog kapricioznog genija, oko kojeg će se jednom, nakon njegove smrti, sa zastavama u rukama otimati patriote više zemalja, jeste veća nego da takvu ličnost lupom tražite u armiji dosadnih dodvorica.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
