Uvijek je lijepo u ozračju knjiga. Već to je dovoljan razlog da se čovjek obraduje Sajmu knjiga. Dani označeni knjigama. I razgovorima o knjigama. Okean teksta je prostraniji nego realni svijet. Svetekst svijeta.
Što vam ostaje izvan toga? Svakodnevne nervoze. Više ne možete biti iznenađeni - to je imalo smisla prvih dvadesetak godina, danas je iznenađenje - luksuz. Ostaju vam i izbori.
Predizborni duh u Novom, ali i u Francuskoj. Pri čemu bi neupućen pratilac prilika, nakon govora čelnika vladajuće partije, mogao pomisliti da se sudbina Evrope rješava u Novom, a ne u Francuskoj. A čim neko bježi u “svjetske nevolje”, jasno vam je da nema što ponuditi “u lokalu”. U Novom bi trebalo da se razmišlja o Novom. Za tu priču vam ne treba ni NATO, ni EU, ni globalna kriza. Ima dovoljno tema koje nudi taj zapostavljeni grad. I, kako to obično bude u ovakvim danima - pljušte obećanja.
Stari Podgoričani imaju čuvenu izreku - Ćef mu učini, posa mu ne završi. Odnosno - ko vas god što pita, obećajte sve. I preko traženog. Iako dobro znate da od toga neće biti ništa. Ali, učinili ste čovjeku zadovoljstvo. Makar na tren. Možda je već tako utreniran da mu više od toga i ne treba.
Politika crnogorske vlasti kao da je oblikovana ovakvim stavom i svjetonazorom. Obećaj i što ne traže, a poslije ćemo po - starom. I u Novom.
Prije par večeri čuo sam pričicu o jednom legendarnom pozorišnom upravniku iz Sarajeva. Tek počeo da vodi teatar, a naslijedio i silne dugove prema scenskim radnicima... Ovi se žestoko pobune i upadnu u upravnikovu kancelariju. Kome je odmah bilo jasno da je situacija krajnje ozbiljna. Sasluša ih. I kaže - to su gluposti. Vi ste umjetnici. Vama se duguje mnogo više nego što vi mislite. Obeća tu upravnik ne samo ono što su tražili - nego i značajno preko toga. Samo što ga nisu iznijeli iz kalncelarije na rukama, kao da je trener pobjednika Lige šampiona. I tako se završi stvar. Scenski radnici nisu dobili ništa, osim komadić (uzaludne) nade. Da vrijede i više nego što misle. Taj put to im je bilo dovoljno. Ali, pitanje je koliko puta ljudi mogu progutati istu - praznu priču? Sudeći prema crnogorskim biračima...
Tu su, čini se, crnogorski građani veći stručnjaci nego scenski radnici iz Sarajeva ili bilo ko drugi. Malo je vjerovatno da su politička obećanja igdje degradirana i devalvirana kao u Crnoj Gori. Ali, to što je tako, važno je naglasiti - to nije krivica (samo) političara, već građana. Da političarima ne prolazi - morali bi da smisle nešto drugo, pa bi, jednom, možda, i počeli da liče na prave političare.
Obećanja su idealna valuta: možete da je “štampate” koliko god hoćete, a koliko god je devalvirate - ona i dalje nekome vrijedi.
Moram priznati da me u vezi sa (predizbornim) obećanjima, fascinira još jedna stvar. U jednom novinskom tekstu, juče, pobrojana su silna - neispunjena - obećanja data samo u jednom gradu. I, najluđe od svega - ista ta obećanja su opet u igri. Zato loša vlast voli ljude bez pamćenja. Jer, ako nekome svake četiri godine obećavate istu stvar, njegovo pamćenje postaje vaš neprijatelj. Tad opaki politički ideal postaje - zemlja zaboravnih. Onaj koji se ne sjeća, ne zna. Niti može znati.
Zato, nazad ka knjigama... Zamislite da političke partije moraju svoje nastupe da organizuju kao književne, a ne političke promocije. Pa recimo, umjesto predizborne kampanje, imate program sajma:
“Zločin i kazna” (govori S. Marović, gorko iskustveno), “Tako je velika Rusija” (nadahnuto besjedi M. Knežević), “Kosovski boj” (A. Mandić, deklamuje)... Traži se govornik za “Imati i nemati”, a Đukanović bi sigurno lijepo i “životno”, kako se to kaže, interpretirao “Kuma”. Kakav bi to sajam bio! Kod takvih besjeda ne bi ni trebala obećanja...
Bonus video:
