Konzerviranje???

“Sad se želi konzervirati stanje u Luci Bar.” (izvodi iz TV intervjua sa g-dinom Đukanovićem, Vijesti, 25. 04. 2017.)

Kao i u oktobru, javno se nastavlja sa okusom “Pirove pobjede”.

Otjeran je poljski investitor koji nije tražio zakulisnost i nije mu trebala kafana da prezentuje poslovne planove sa Lukom Bar. Transparentno je podijelio finansijske izvještaje, kao i znanje o tome šta je stvarni pretovar lučkih kapaciteta koji se nalaze na moru. Njegovi tokovi novca su stvarni i poslovni. Crna Gora, ogrezla u netačnosti finansijskih izvještaja, to nije ni umjela ni htjela da prepozna.

Nedavno mi se zaposleni radnik Luke Bar užareno suprotstavio, tvrdeći da je nekakav kran u Luci nabavljen za 8 miliona. Ta užarenost je pripadala uvriježenom toku razmišljanja u Baru, a kada se razgovara o ozbiljnim temama - nema mjesta za činjenice.

U zvaničnim izvještajima, a na poziciji nekretnina, postrojenja i opreme Luka Bar je 2015. imala oko 52 miliona (revizorski izvještaj str.71), od čega se 50-ak odnosi na zemljište i građevinske objekte. Nabavna vrijednost opreme je 7,5 miliona. Amortizovana je do sadašnje vrijednosti od nepunih 4 miliona.

Ovi podijeljeni podaci su dočekani na nož. Tvrđeno je da su izvještaji netačni, odnosno nevažni. Malo detaljnije “kopanje” s ciljem da se razumije sagovornik, pošto je otvorenost potka razumnog razgovora, narednih dana mi je pokazalo potrebu užarenosti. Direktori Luke, a kada žele spriječiti zaposlene da traže veće zarade, uspijevaju da odbiju takve zahtjeve unaprijed dogovorenom žvakom “… nabavljen je nekakav veličački kran/oprema koji košta 'osam miliona'” (citat) pa dok se ne otplati, oni su spriječeni da mogu da prihvate bilo kakve zahtjeve oko povećanja zarada zaposlenih” iako su 2015, po tragu Žugićeve loše uravnilovke, zarade direktora i njima posvećenih poslušnika značajno porasle. Povijesno ovo nije novina, pošto se nezaslužene zarade od neznalica brane po cijenu oburdavanja napretka.

Na stranu što kran/oprema ne može imati toliku vrijednost. Nikakav podatak nije važan zaposlenima Luke. Njima je sve što čuju u lučkom krugu, koji je prepun svakojakih netačnih ogovaranja, važnije od bilo kakvog zvaničnog finansijskog izvještaja. Dodatno, sindikalac ih je “preveslao” (lučki omiljeni sleng) jer čuva leđa direktorima, a njih proglašava šačicom jadnika, mada je njih stotinjak grupnu tužbu kod suda skoro pa uvelo u dokazane tokove. Luci takva odluka, kad god je potvrde apelaciona tijela, donosi trošak od više od 1 miliona eura. Kada po tom tragu pokrenu tužbu preostali zaposleni, njih tristotinjak, trošak za koji u posljednje dvije godine nije rezervisano, a trebalo je, može povući gubitke za niz miliona eura.

Ovo nije slika konzerviranja, a o kojoj govori premijer po subjektivnom osjećaju. Konzerviranje kao riječ potiče iz latinskog (v. conservare), a znači sačuvati u zaštićenoj sredini nešto od štete, propadanja, gubitka i razaranja, a da bi se tamo u budućnosti moglo koristiti; ili, znači sprečavanje od zagađenja ostale okoline (sjetiti se Černobilja i armirano betonizirane prezervacije elektrane nakon eksplozije).

Konzerviranje je naučni postupak. Ima svoje strogo kontrolisane protokole. Zato Luka Bar nije konzervirana. Okovani totalnim strahom od promjena, poslužili su kao politička magla da se ništa ne desi, ali da se svi mogu pohvaliti kako su pomrsili konce bivšem premijeru.

Samostalno su pristali da budu oruđe i oružje dok su sa poslovne strane ojačali konkurenciju iz lučkog kruga. Njihova je odgovornost kada za par godina konkurent bude lider pretovara i kada ih poslovno oduva iz lučkog kruga, nekakvom budućom totalitarističko-diplomatskom schemom mutne istočnjačke privatizacije.

Luka je petrifikovana nerazvojnim kratkovidostima ljudskih resursa, nespremnih da budu lučki vizionari. Bavljenje obalom i morem ne odražava se kroz tekuće ruženje negativnostima, sručenim u partijskom barskom ljubavnom sjedinjenju oko ozbiljne ekonomske teme.

Veliko finansijsko neznanje je presudilo da se u Baru odigra patriotska karta, na štetu vladajuće partije i svih njenih tradicionalnih priprepaka, kojima se tepa da su partneri. Takvo obnašanje sučeljavanja “argumenata” nije bio predložak za konzerviranje, nego ogoljavanje preružnog. Čega?

Nakon dvije decenije post-tranzicionog razvoja u CG se još ne zna šta je tržište niti šta je razvoj biznisa. Jeste izgubila ekonomija. Strah, ljutnja i mržnja kao omiljena manipulativna oruđa političara, neovisno sa kojeg kraka govore, odnijeli su “Pirovu” pobjedu. Ali, to potvrđuje da Luka nije konzervirana za ekonomske planove tamo nakon autoputa ili željeznice. To bi bio pokazatelj razumnog ekonomskog promišljanja. U stvarnosti tekuće realizacije, to je mjera spremnosti da se teorija upotrijebi da bi se sakrila suština.

Ekonomski timing razvoja iskazuje se kroz potrebu da se investiciono ulaže u Luku i finansijski raščisti Luka, da bi se resursi u budućnosti koristili u punom kapacitetu. Ako se Luka Bar ne pripremi za taj budući razvojni moment, ostaće da tunjavo kaska, poklopljena/usisana od susjeda iz lučkog kruga koji je već odradio raščišćavanje. To je anonimni ministar iz završnice pljuvanja po poljskom investitoru svojim neobrazovanim argumentima otvoreno zastupao.

Luka je zakonski obavezna da cjelovito i dosljedno primijeni računovodstvene standarde. Kada to odradi, što jeste bio zakonom potkovan plan poljskog investitora, završava u gubitku od preko 10-ak miliona. Kada, takođe, rezerviše i za zaposlene, biće zanimljivo vidjeti o kakvom autoputu/željeznici će se govoriti. Ovo je argumentacija koja objektivno osporava konzerviranje, a dokazuje krševitu miopijsku crnogorsku pizmu, njeno konkretno lučko decenijsko štetočinstvo. Tako se Luka Bar dobrovoljno lokalno skamenjuje odavno. Politika i neznanje, lokalno i državno, su zdušno učvrstili tu petrifikaciju sada.

Kako je usmjeravanje energije ka nedoprinosu kvalitetu mjera lučke interne “stručnosti”, onda u zaključku treba istaći sljedeće: “…ona analitičarka bez staža…”, što je bila omiljena etiketa koja su mi pridruživali lučki i barski profili, željela bi strukovno da vjeruje da Luka Bar za par godina možda izađe iz dobrovoljne zemljoradničke zadružnosti, koja je odavno strunila u neradu. Možda budu sposobniji da velikim posvećenim radom raskamene lučki krug, odrade ulaganja ka novim partnerima, ostvare pretovar profitnih roba, odvedu do davnašnjih dokerskih zarada većih od menadžerskih, vizijom razvoja koja realno pripada Luci Bar.

U suprotnom, “naša princeza” će ostati dobrovoljno zagrcnuta u uspavanoj otrovnosti nerazvoja. Tako Luka Bar završava ispod Drača, Ploča, a možda će čak i Zelenika iz zaliva biti nedostižna u pretovaru. Tada neće biti samo “Pristan - grad kojeg nema” nego će mu se činjenjima interesdžija ličnog pridružiti Luka Bar, ekonomsko bogatstvo CG i regiona, o čijoj viziji razvoja, poštovanja mora i obale, među lokalcima nema ozbiljnog poslovnog radnog i edukovanog sanjara.

Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka