“Dismissal of senior managers is allowed after one negative performance appraisal or if their position is abolished by an internal reorganisation, creating the risk of abusive practices.“ ili u prevodu “Otpuštanje/ Smjena seniorskih menadžera je dozvoljena nakon jedne negativne evaluacije ili ako je dato imenovanje ukinuto internom reorganizacijom, što kreira rizik praksi zloupotrebe/ izopačenih praksi“. (EC Progress Report 2016, p.11)
Mini serije holivudskih top plaćenih glumica su veličačko njakanje oko štikala, krpica, šminke i nekakve glumljene korektnosti koju preporučuju ljekari i TED-ovci, a kada žele elitizirati svoje življenje. Tako nekako su se sumnjičavo gledale epizode “Nevinih laži“ (“Big Pretty Lies“; HBO; 2017). Naracija prati žene, supruge, majke u zaštićenoj enklavi Montereja na Pacifiku. Prepuno sitnuljavih laži, pratećih zavisti, pozadinskih pakosti žena čiji je život skockan i obezbijeđen, materijalno i finansijski za vjekove unaprijed. Nešto po modelu a kako crnogorski heroji čojkanja gledaju u žene: “Evo vidite kako su žene nikakve i kad imaju sve“.
Jedna opredjeljujuća nit se teško otkrivala, mada je bila sveprisutna; vezivnost koja je ukazivala da serija ima poruku, koja gleda van okvira bogatunske ušuškanosti, prepune ljudskih slabosti. Ta nit je bila nasilništvo u porodici, ogavno mučko ponašanje domaćina prema ženi i djeci. Postepena nadogradnja kulminira nenamjernim ubistvom nasilnika, pošto su žene jedne noći stale u odbranu one koju je gazda od domaćinstva ubijao od batina.
Desetosekundna serija usporenih kadrova prati momenat kada se žene nađu u okolini neskrivenog agresivca, koji lomi kosti šutirajući rukama i nogama, pa solidarno odlučuju da zaborave šta su do tada zajedljivo prigovarale jedna drugoj. Umjetnička poruka je nekonvencionalno osvježavajuća, čak i za američke stroge forme poštovanja žena - ako se udara ispod pojasa, onda pravila civilizovanosti ne važe jer su samoukinuta jezivim neljudskostima. Ok, TV serija je umjetničko djelo. Ne predstavlja život, iako nije daleko od stvarnosti. Ipak, kada čitate kakav pakao tajnovitosti unižavanja prolazi glavna upravna inspektorka Crne Gore, odnedavno razriješena sa odgovorne pozicije odlukama koje su nepristojni dokumenti čuvenih EK4+ administrativnih kapaciteta, znate da je nasilništvo dokučiva svakodnevica žena-boraca u čojskoj i sojskoj Crnoj Gori, u rodu i/ili domu odnosno na poslu.
Javne uprave su veliki sistemi, čak i u malešnim državničkim okvirima. Veliki administrativni sistemi počivaju na kontrolisanoj konstruktivnoj dvoznačnosti autoritarnosti i hijerarhije, a radi graduelnog ostvarivanja dokazanih rezultata. Takvi ozbiljni sistemi decenijama se bore da ohrabruju i jačaju timsku i profesionalnu profilaciju žena.
Zato se nameću pitanja: zašto je bilo potrebno graditi slučaj protiv donedavne glavne upravne inspektorke koristeći opravdanje da je bivša Vlada inspektorkin rad ocijenjila nesavjesnim i neodgovornim, a ispostavlja se da to nije tako? Zašto je potrebno da godišnja analiza rada javne uprave mora da sadrži obavezujući odjeljak o Kolašinu, koji treba naredbodavno da (po)tvrdi da je opet jedna žena napravila “katastrofu“? To jest, zašto je potrebno poništiti osobu/ženu, koja je posvećena da uradi svoj posao van političkih naredbi i zakulisnih instrukcija, pa sve da je članica neke partije?
Izgleda je očigledno da dvogodišnju gradonačelnicu Kolašina ne mogu smijeniti na izborima. Njen rad je bio i jeste težačko, rudarsko, uporno raščišćavanje i raščivijavanje gliba ostavljenog u fiokama i izvještajima opštine, a koji su obilježeni bankrotom sjevernjačke opštine od nezavisnosti pa sve do skoro. Umjesto da Vlada Crne Gore nauči iz ovog visoko zahtjevnog posla, odrađenog suprotno praksama bivše jedinstvene partije, ondašnje osamnaestogodišnje političke ljubavnice vladajuće partije, tekuća Vlada odlučuje da pruži najbolju potvrdu da je gospođa iz Kolašina uradila svoj posao van političke prizme, bez političkog pljuvanja.
Prvi dokaz je jednostavan. Nisu pokrenuli inspekciju/istragu protiv ranijih kadrova vladajuće partije, a zbog neproglašenog a nesumnjivog bankrota Kolašina. Ova činjenica ne bi bila važna, da tekuće ne čitamo da kolašinski kadrovi sojstva i čojstva vampirski ne sisaju novčane fondove lokalne samouprave, preko sudova, na kojima suludo dokazuju da su sami sebe zlostavljali dobrovoljnim (samo)mobingom, koji se iskazivao kroz neodlaženje na godišnje odmore.
Žena iz malog Kolašina dokumentovanim činjenjima postala je učiteljica kako se neprincipijelne gadosti, zatečene na stanju u opštini, mogu promijeniti na bolje. Takvo iskustvo CG Vlada u reformama uprave, posebno jačanjima internih revizija, trebalo bi da iskoristi, prihvati i sistematizuje. To je inherentno iskustvo koje uvijek predstavlja najbolju praksu primijenjenog, a koje potom dokazivo i izmjerljivo jača administrativne kapacitete u zemlji.
Ova malešna zemlja nema takvih specifičnih iskustava ni na jednom od univerziteta/fakulteta, pogubljenim u jalovom teoretisanju radi udvaranja EK-u. Na tom iskustvu se mogu dograđivati budući konkretni doprinosi i pomaci u javnoj upravi, najšire sagledanoj.
Umjesto da se specifično znanje kolašinske liderke, stečeno prethodnih par godina kroz rad i naporne promjene, iskoristi za kvalitetniji trag kako mijenjati prakse lokalnih samouprava u narednom periodu, odlučuje se da se svaka principijelnost koja iskače iz političkih dozvola saječe u korijenu. Inspektorka je trebalo da posluži toj njegoševski izmaštanoj sječi glava. Kako ona nije pristala, politička vizura muškadinske svemoći je odredila dvije žene za odstrel i dala tajnovitu naredbu trećoj ženi da izvede ispolitizirani vodvilj, koji je završio u groteski ženskog mačizma.
Odluka o smjeni donedavne glavne upravne inspektorke je nesistemska i neprincipijelna, a vjerovatno će Upravni sud dokazati koliko nezakonita. Međutim, druga ravan za sistemske reforme je važnija. Neko sa dokazanim relativno pozitivnim iskustvom donedavne glavne upravne inspektorke ne baca se pod kamion. Takvom profilu se ne naređuje po političkom nalogu. Takav profil je štih za tim koji gubi. Individualci sa specijalističkim znanjima se podržavaju, jer su administrativno bogatstvo sistema.
Ministarka koja ima takvu članicu tima ne bježi pod skute zakulisnosti, slijedeći naredbe muškaraca, što je potom po definiciji okvir za loše sproveden upravni postupak. Zato odluka Vlade, sa oznakama koje treba da kriju sve a koje u stvarnosti ne znače ništa, ne pokriva resornu ministarku legalnošću, omiljenom žvakom jalovih birokrata, nego dokazuje da donedavna glavna upravna inspektorka nije nesavjesno i neodgovorno radila. Zašto?
S jedne strane, laicima je vidljivo da je inspektorka odbila da bude oruđe u namještenoj traljavoj igrici odstrela kolašinske gospođe, koja bije bitke da se očisti a ne sakrije partijska nestručnost patriotske pohare Kolašina. S druge strane, da je ministarka imala dokaza za korupciju bilo koje od dvije žene, selektovanih targeta, lako je naslutiti da to ne bi bilo sistemski zaboravljeno i politički oprošteno, kao što jeste bivšim kadrovima kolašinskih barjačenja o trošku poreskih obveznika.
Prije par godina, a nakon kraha gadluka, koje su ženomrsci prosuli na liderku NVO sektora, sazrelo je vrijeme da se žene nauče ljudskoj i socijalnoj solidarnosti. Ta solidarnost na radnom mjestu, posebno u velikim sistemima, od edukovanih profila se podrazumijeva. Tek onda počinje emancipacija koja treba da poštuje žene kao ličnosti, individualce a ne uloge, omiljene šovinističke kockice za EK/UNDP štrikove i ocjene o “re-treadicionalizaciji” (citat), odnosno o umjerenoj pripremi (“moderately prepared”) i ponekom napretku (“some progress”).
Međutim, žena/ministarka se priključila pogonu crnogorske uvriježene servilnosti, zanemarujući minimum rodne solidarnosti iako joj je posao da ne bude instrument za dobacivanje sručivanja blata na dvije žene. Solidarnosti prema prvoj, inspektorki, kojoj je zbog tima obavezna i odgovorna da bude podrška i zaštita. Kao i prema drugoj, koja je otkrila koliko su bivši politički lideri Kolašina, ispod kišobrana patriotizma crvenih zastava, uzimali šakom i kapom bez kredibilnog zakonitog traga.
Obrazovani emancipatorski profili ne bi trebalo da gaze po sebi, a žena koja ne poštuje žene to radi. Ako je tako, onda je očekivano slušati o javnom seirenju premijera, po formalnom osjećaju, nakon što su majke na granici fizičkih snaga nedavno napustile pločnik.
Dešavanja oko smjene donedavne glavne upravne inspektorke nisu mjera njenog rada ili nerada. Postala su lice i naličje naše javne administracije, koja zbog političke zaslijepljenosti nikako da dobaci do služenja građanima-nkama.
U šest mjeseci tekuće Vlade CG imanentna je impresija o lošoj nakani da se proda spin da su u izvedbi radnih obaveza tehnokrate. A, politički, strateški, strukovno njihovo doba biće zapisano kao vrijeme lažne tehnokratske vlade, vrijeme Ljubovih patišpanja (citat, Đurković, 2015), koje će biti zaboravljeno brzinom protokolarnih aktivnosti kojima su jedino okupirani.
Iskustva kolašinske gradonačelnice i donedavne glavne upravne inspektorke postaju sistemski primjeri hrabrosti i profesionalne jačine, zajedničke cijene koja se izgleda mora platiti da bi se posao unutar javne administracije počeo sanjati da se radi van političkog konteksta. Možda su obje mogle bolje i sa većim fokusom, ali zašto bi žene morale da poštuju jače standarde u zemlji u razvoju, ako to nije univerzalno socijalno i radno pravilo?
A za budućnost Crne Gore, njenog sistemskog razvoja na održivim osnovama, dobro je što ovu važnu razvojnu sistemsku bitku biju žene. Kao, što je značajno da se ženski mačizam treba ukidati a ne dobrovoljno ženski jačati. Zato je potrebno ljubazno zamoliti ministarke da prvo pogledaju u sebe, prije nego poslušnički postanu monete za potkusurivanje kakve necivilizovane političke čojkačke agende.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
