Aleksandar Vučić je dijelio, dijelio i na kraju podijelio Srbiju. Na jednoj strani su on i njegovi kumovi, burazeri, ponosni vlasnici kupljenih diploma i doktorata, profesionalne ulizice, uplašeni i ucijenjeni svih zanimanja i društvenog statusa... Na drugoj - svi mi ostali, ali prvenstveno mladi na ulicama gradova Srbije, upravo oni koji bi jednog nedefiniranog dana, trebali da osjete sve taj toliko slavljeni rast i stabilnost, inače neosjetne za svako čulo. Njima, zaista, nije prijatno koliko im nije dobro. I ni malo ne vjeruju da se tu išta može promijeniti dok god je na vlasti aktualni režim.
Premijer i izabrani predsjednik prvi put za posljednjih pet godina ne kreira događaje, već se vuče za njima. To mora da je frustrirajuće za cara i gospodara konferencija za štampu i televizijskih ekrana; možda mu dođe i da se onesvijesti. Zato zajedno sa svojim okruženjem - turobnih lica kao na sahrani - poseže za pravom prirodom i političkim korijenima iz dubokih 90-ih, ratova, sankcija, bijede. Izdajnici, plaćenici, ološ, neprijatelji - to je sve što su sposobni da kažu za neistomišljenike koji traže samo vladavinu prava i poštovanje institucija. Ne bi im valjalo da toj verbalnoj satanizaciji i tabloidnoj mješalici ljudskih kostiju pridruže pendreke, suzavac i vodene topove. Ovo nisu ona vremena, ma što oni mislili i ma kako pljuvali po Petom oktobru, DOS-u, proglašavali kolektivnu amneziju i vršili in vivo lobotomiju istorije.
Naime, svim tim ljudima na vlasti nije prvina da im masa mladih zviždi pod prozorom, skandira protiv njih i ismijava ih na transparentima. Tko ne vjeruje, neka pita Vučića, Ivicu Dačića, Aleksandra Vulina i Maju Gojković kako im je bilo za vrijeme studentskih i građanskih protesta 1996/97 ili 2000; u koje su kafane tada smjeli da uđu, kako su se osjećali na ulici... Znaju oni dobro iz iskustva da se u političkom životu Srbije prašta praktično sve osim jedne stvari - manipulacije biračima i krađe izbora. Jer nije mala stvar kada se u dvije godine dva puta više nego ozbiljno sumnja u rezultate izjašnjavanja građana: na parlamentarnim i 2016. i sada, na predsjedničkim izborima 2017. Zbog toga su toliko i uznemireni i zato ne znaju gdje da se djenu. Razlika je velika u elementarnom poštenju i moralu između aktivista SNS i mučenika iz javnih poduzeća koji prevoženi konvojima autobusa sa kraja na kraj zemlje izigravaju narodnu podršku Vučićevim mitinzima i iskrenog, spontanog revolta momaka i djevojaka svjesnih svojih prava.
Nitko nije očekivao ove proteste, a kamo li njihovo omasovljavanje i širenje. Iz istog razloga nije moguće reći ni koliko će trajati i kako će se završiti. Ali, jedna stvar je sigurna. Bar su mladi nakon dugo vremena postali svjesni svoje snage. I to nikad neće zaboraviti. U to ime, biće veoma interesantno vidjeti što će uslijediti ako Vučiću ponovo padne na pamet da u gluho doba noći suspendira pravni poredak u Savamaloj ili da „ne da" Gašića i Lončara kao u aferi sa helikopterom.
(vreme.com)
Bonus video:
