Senat SAD je sa ogromnom većinom, 97 prema 2 glasa, aminovao prijem male balkanske države Crne Gore u zapadnu vojnu alijansu - pri čemu su senatori pratili preporuku Trampove administracije. Sjedinjene Države su time ratifikovale u maju 2016. potpisani pristupni Protokol, kao jedna od posljednjih NATO država. Crna Gora će, očekuje se, stoga već na NATO samitu na vrhu, krajem maja, smjeti službeno da bude prisutna.
Prijem u NATO ovog vojnog patuljka trebalo bi da znači da je kod Alijanse sve u najboljem redu jer i dalje postoje države koje hoće da se učlane. Takvo razmišljanje je pogrešno.
I NATO se nalazi u dubokoj krizi. A ta kriza potresa temelje Alijanse: njenu vjerodostojnost i pouzdanost. To nema baš pretjerano puno veze sa veoma glasnom svađom oko pitanja ko u Savezu i koliko treba da plati za odbranu. Jer, prije svega je ovdje riječ o modelu koji itekako dobro poznajemo kod Evropske unije: potkopava se akciona sposobnost, jer nema institucionalnih reformi, a istovremeno bivaju primljeni novi članovi, dok spremnost na solidarnu akciju konstantno pada.
Opasnosti od ovakvog razvoja situacije se trenutno najbolje vide na slučaju Turske: Ankara blokira više partnerskih programa NATO - posljedica su najnovije eskalacije turske svađe sa Evropljanima. Što nikave veze nema sa programom Partnerstvo za mir, u kome učestvuje više od četrdeset država iz Evrope i Azije, ali turska vlada na taj način NATO partnerima stavlja do znanja da budu veoma oprezni sa kritikama jer će im Ankara kontrirati blokadom svake buduće odluke u NATO.
U centrali NATO u Briselu, kao i u glavnim gradovima država članica, turska poruka je primljena. Što ništa neće promijeniti u njihovom ophođenju sa Ankarom. Jer, NATO funkcioniše po principu konsenzusa: sve odluke moraju biti donesene jednoglasno. Ako samo jedna država ne želi, ništa ne može biti zaključeno. Svi dosadašnji konflikti su bili rješavani po principu "konstruktivne suzdržanosti": ako jedna država nije htjela da se uključi u akcije NATO, onda se na glasanju u Savjetu Alijanse suzdržala. Time nije bila dio operacije, ali je nije ni potkopavala. Sada je već zamislivo da jedna članica Saveza trajnim glasanjem sa NE u kompletu parališe NATO - sve do blokade aktiviranja člana 5, u slučaju napada na Alijansu.
Protiv nacionalnog egoizma i unutrašnje sabotaže se NATO još manje može braniti nego Evropska unija. Jer, u NATO -Ugovoru nema ni sankcionih mehanizama protiv saboterskih članova niti mogućnosti da se takva jedna država izbaci iz članstva.
Na kraju, ostaje samo jaka nada da ni jedna država članica neće posegnuti za tako čime u slučaju opasnosti, ponajviše iz interesa sopstvene bezbjednosti.
A tu onda opet dolazimo do slučaja prijema Crne Gore. Poput EU i NATO je od 90-ih godina prošlog vijeka svako malo primao nove članove, a da njihove unutrašnje strukture nisu bile prilagođavane Alijansi.
Poput Evropske unije i u NATO je lepeza različitih interesa bivala sve šira a vjernost proklamovanim temeljnim vrijednostima sve manja. Poput Evropske unije i u NATO erodira unutrašnje zajedništvo, jer veličina bez zajedništva znači samo jedno: slabost. Sa bezbjednosno-političke tačke posmatrano, ima smisla posle Hrvatske i Albanije primiti Crnu Goru u NATO, kao još jednu balkansku državu. No tu se rađa i pitanje: da li NATO-u uopšte treba još jedan član sa ogromnim deficitima u demokratiji, sa slabim institucijama i sa stanovništvom koje je po pitanju članstva sopstvene države u Alijansi najdublje podijeljeno?
(Badische Zeitung /BZ), Prevod: Mirko Vuletić
Bonus video:
