Nedavno sam putovala u Makedoniju. Naravno, putovala sam Wizzairom, kao što sam putovala sa njim i prije dva mjeseca u Bosnu, a nešto malo ranije, za ljetno ferije i za Budvu. Ovo posljednje je, istina, bilo malo zaobilazno preko Niša, ali kako tamo nisam bila ranije sve se pretvorilo u ugodno putešestvije tipa ’upoznaj svoju bivšu domovinu’. Renovirani hostel u centru grada, roštilj zalivan obiljem hladnog piva, šoping u buticima na glavnoj ulici, i na kraju nešto kulturnih sadržaja, sve za relativno skromne pare, zadovoljili su naš dvojac, mužev i moj, kad je u pitanju naš aktuelni konzumentski mentalitet. Pa ipak, nije to ono što me zaokuplja kao glavna tema na ovim putovanjima. Sam boravak na aerodromima, vožnja avionom, nešto što se u mom slučaju neviđeno multipliciralo u odnosu na moju mladost, kad je samo poneko imao iskustvo letenja avionom, je ono što je u središtu mog interesovanja.
Ovi avioni su obično puni, nekad i prepuni, a neke putnike već i prepoznajem na nekoj od tih relacija, postajemo, štaviše, saputnici koji se u znak prepoznavanja gledaju i smješkaju jedni drugima. Nije da stupamo u razgovor kao nekad kad smo putovali autobusima, kad je samo put kroz Njemačku trajao cijeli dan uz brojne pauze za cigaretu, i kad se stajalo u grupi dugo i predugo na mađarskoj granici zbog pregovora sa njihovim, mađarskim carinicima koji su bezobrazno povećavali novčanu tarifu za dozvolu prelaska ovih, mora se priznati, raznom sumnjivom robom prenatovarenih autobusa.
Tad je bilo vremena da se među putnicima izgradi neka vrsta bratstva. Danas, kad Wizzairovi avioni lete dnevno nekoliko puta na istoj relaciji, kad utovare nove putnike, samo što su istovarili stare, podsjećajući upravo na autobuse, i to one gradskog saobraćajnog, tako nešto je nemoguće izgraditi. Tek što ste sjeli, stjuardese obavile predviđeni program, prodale vam neidentifikovani, prilično bezukusni sendvič, isti u svim sličnim avionima, te obaveznu koka-kolu, i na kraju miris, brend ove ili one velike kozmetičke firme za svega 20 eura - zvuči više nego jeftino, zar ne - već je vrijeme za slijetanje.
Svako uzima svoj ručni prtljag i brže-bolje nestaje u svom životu. Bože, pa ovo je čitava jedna generacija odrasla na aerodromima, međusobni mimohod i laki površni smiješak su ono po čemu prepoznajemo tu klasu Postjugoslovena, kako ih ja zovem. Klasu koja se utopila u ekumenski fenomen nomadskog života koji je po površnosti sličan svugdje u svijetu. Skoro da me hvata panika od svega, te neukorijenjenosti pogotovo.
Kasnije, dok prolazim Makedonijom i registrujem građevinski bum, koji je sličan kao i svugdje na prostorima bivše Jugoslavije, osjećanje da je sve to jedan široko rasprostranjen i teško uhvatljiv proces, nikako me ne napušta. Pogotovo što se iz brojnih novosagrađenih kuća ne dimi, iako je napolju hladno i proljeće tek na pomolu. Tu živi ova nova klasa ljudi koja mili aerodromima Evrope, ova koja nečujno prelazi granice, smješka se površno i nečujno odlazi u svoje živote.
Vlasnici su u inostranstvu, dođu pa odu. Žive malo gore kod vas, pa kad pokupe socijalu dodođu ovde kod nas,” potvrđuje, pola u šali, pola u zbilji, naš stari prijatelj, za ovu priliku pretvoren u našeg vodića, dok prolazimo pored tih kilometrima dugih predgrađa, koja su nekako urbano nedefinisana, nisu ni sela ni gradovi. Tako razvučena i bez istinske urbane vizije, ova naselja me vraćaju na aerodrome, vraćaju me klasi savremenih Eksjugoslovena koja živi između svjetova, ovima koji se tako obilato koriste prednostima jeftinog avionskog prevoza, kako Wizzairovog, tako i drugih sličnih avionskih kompanija.
A onda, na samom povratku, u trenutku kad smo pomislili da se sve što se može desiti na jednom kratkom, jednonedjeljnom putovanju, desilo, kad smo ljubaznošću svojih prijatelja i domaćina vidjeli sve znamenitosti glavnog grada, uključujući tu više nego brojne gigantske statue korifeja makedonske istorije, kako onih u stojećoj pozi, tako i onih, ako ne i brojnijih, popetih na konje, učestvovali u bogatom svetotrifunskom obilježavanju nove sezone vinske produkcije, te trknuli do suncem okupanog Ohrida i njegovih brojnih manastira, desilo se nešto što me je natjeralo na razmišljanje. Dogodila se jedna mala epizoda koja je otvorila vrata za razmišljanje i stavila nekoliko upitnika na sve.
U avionu, pored nas, na sjedištu do prozora sjedio je dežmekast, i u kožnu jaknu odjeven mlađi čovjek. Podsjećao je upravo na tog Eksjugoslovena koji živi između svjetova. Vjerovatno jedan od ovih kojima su aerodrom i avion dio prirodnog okruženja, kome je teško da se skrasi na jednom mjestu, nisam se dvoumila u procjeni nijednog trenutka. Ne treba da dodajem da je i ovaj put vrilo od svijeta. Mala djeca sa flašicama, omladina sa slušalicama u ušima, stujardese koje energično zavode red i provode propise, koreografija je bila standardna, kao i obično na ovim relacijama.
A onda, negdje oko polovine puta između Skoplja i Kopenhagena, naš saputnik se požalio da mu nije dobro. Zamolio nas je da zamijenimo mjesta, kako bi lakše stizao do toaleta na koji je bio više nego često upućen. Preskakao je, siromah, preko sitne djece, sudarao se sa ovima što imaju slušalice u ušima i što korziraju tamo-ovamo po avionu, kao da su na nekoj šetačkoj ulici, bilo je vidno da ga je sve jako nerviralo. Ništa novo, doživjela sam ovo i ranije, starijim ljudima obično smeta graja i popuštanje reda, koje često nastupa oko polovine puta, sa izvjesnim razumijevanjem sam gledala na čitavu situaciju. ”Samo je Jugoslavija bila država. Bilo je reda, ovo sad je ništa, Pogledajte i sami!”, obratio nam se, samo što je malo došao sebi. Pomalo zgađeno, bez produbljavanja u ono šta osjeća, gledao je na prizor oko sebe. A onda je malo zastao, očekujući valjda repliku i nastavak razgovora.
”Šta ćete, tako je to,” osim jedne nedovršene, torzo replike i slijeganja ramenima, mi nismo rekli ništa na temu Jugoslavije, koja je bila nešto, i nasljednica, koje su eto - ništa. Srećom, naš saputnik se brzo prebacio na drugu temu, upitao šta smo vidjeli u Makedoniji, kako nam se sviđa Skoplje i njegov novi izgled. Njegova neogotika i neoklasika, silne statue, serijski napravljene negdje u Italiji, čak se malo i nasmijao.
Meni samoj ova epizoda se usjekla u pamćenje. Taj prelaz iz lake atmosfere jednog instant putovanja avionom, koje Wizzair obavlja svakodnevno i rutinski na relaciji Skandinavija - naše zemlje, u nešto što je imalo već skoro zaboravljeni pečalbarski žal za domovinom, dojmio me se neobično snažno. Pogotovo što je glavni protagonista bio jedan mlađi čovjek, jedan od onih koji je po svemu trebalo da je oslobođen nostalgije i želje za pripadnošću. U svakom slučaju, jedan od onih koji se s lakoćom kreće po ovom unificiranom svijetu aviona-autobusa i osjeća se kao ko d kuće u, manje više istim, aerodromskim putničkim zonama. Činjenica da bolest smanjuje naš prag tolerancije prema okolini je razumljiva, pa ipak, ne objašnjava u cjelini jedan ovako neočekivan nastup. Pogotovo želja za pripadnošću i korjenima, upozoravaju i bude na razmišljanje.
Ostavljaju nas u dilemi da li je sve samo jedan običan incident i slučajna epizoda, ili su u pitanju potmuli procesi koji pokazuju u kakvom je mentalnom stanju ova, naoko bezbrižna i neukorijenjena, klasa Eksjugoslovena koju srećemo po svim mogućim aerodromima i avionima-autobusima.
Bonus video:
