Pokušaji dešifrovanja nedovoljno poznatih perioda iz prošlosti, koje neki nazivaju sivim zonama istorije, uvijek korisni. Zato je tekst “Crnogorski Marš na Rim”, obajavljen u prošlonedjeljnom broju “Vijesti”, bio vrijedan pažnje. Uz zanimljiv osvrt autora Nikole Zečevića, objavljene su dvije fotografije sa paradnog dijela fašističkog Marša na Rim koje prikazuju prisustvo manje grupe uniformisanih Crnogoraca, izgleda u svojstvu predstavnika crnogorske vlade. Nastavljam temu s ciljem da doprinesem, ako to uspijem, pojašnjenu tog perioda i konkretnog događaja.
MARŠ NA RIM - FAŠISTIČKA IMITACIJA CEZAROVOG OSVAJANJA RIMA
Vrlo je pojednostavljena tvrdnja da je Marš na Rim bio političko-vojni prevrat kojim je na neustavan način instaliran diktator po imenu Benito Musolini. Sasvim izvjesno, talentovani uzurpator, bivši vatreni socijalista Musolini će kasnije postati fašistički diktator koji će suspendovati sve vrijednosti liberalne države nastale na temeljima politike Kavura i Mazinija.
Italijanska koaliciona vlada “nacionalnog spasa” sastavljena 30. oktobra 1922. sa Musolinijem na čelu, sa malo fašista u njoj i u parlamentu, jeste formirana u jednom specifičnom trenutku duboke krize u zemlji koju su pratili i raznih pritisci. Međutim, prema mnogima ta vlada je, formalno gledano, sastavljena i prema pravilima ustavne procedure.
Ali, kakva je Italija 20-ih godina prošlog vijeka, sa svježim posljedicama Prvog svjetskog rata, sa složenim međunarodnim uticajima i nakon Mirovne konferencije u Parizu, sa slabim domaćim vladama i sve riskantnijim unutrašnjim političkim konfliktima?
U zemlji štrajkova i političko-ideoloških napetosti, 20-ih godina prošlog vijeka stvorena je atmosfera po kojoj je izgledalo da su moguće dvije revolucije.
Jedna “crvena”, ljevičarska, internacionalna, pomognuta iz “domovine komunizma” i druga “crna”, desničarska, nacionalistička, predvođena fašistima.
Fašisti su igrali na kartu “odbrane nacionalnih i državnih interesa”, sprečavanje “boljševizacije” zemlje, zaustavljanja “haosa”, ukratko - zavođenja “reda u zemlji”. Neuspješno organizovan generalni štrajk od strane ljevičarskih partija doprinio je usponu fašista koji su nastojali da svoje jačanje prikažu i sa populisitičkim, sve agresivnijim manifestacijama. Tako je najavljeni Marš na Rim trebalo da pokaže političku snagu fašista. Naime, nova politička koreografija fašizma je trebalo da pohodom na Rim, centralnom parolom “Rim ili smrt”, podsjeti sve da su upravo fašisti nastavljači herojsko-osvajačke tradicije Rimskog carstva, konkretno i Cezarovog istorijskog marša na Rim.
Nacionalističko-fašistički Marš na Rijeku, sa parolom “Rijeka ili smrt”, taj marš “sile i poezije” koji je predvodio naoružani pjesnik D’Anuncio je bio neka vrsta generalne probe fašističkog Marša na Rim.
OKLIJEVANJA U ZVANIČNOM RIMU, POBJEDA POLITIKE KOMPROMISA I “INSTITUCIONALNOG APSORBOVANJA FAŠISTA”
Što se dešavalo u institucionalnom Rimu, prije svega u vladi, u monarhističkim krugovima na čelu sa kraljem Viktorom Emanuelom III? Koje su bile opcije u igri kao odgovor na fašističku provokaciju pohoda na “vječni grad”?
Slaba vlada Luiđija Fakte nije bila sposobna da preuzme situaciju u svoje ruke.
Prijetnje fašista da će “spasiti ugroženu državu” bile su sve otvorenije. Uoči pohoda na Rim, 24. oktobra, fašistička partija je održala kongres u Napulju. I samo mjesto održavanja kongresa, čuveno napuljsko pozorište “San Karlo”, imalo je svoju simboliku. Nastupi fašističkih lidera u napuljskom pozorištu bili su u znaku zapaljivih govora, teatralih gestova, koreografskih efekata i spektakularne propagande.
Dok su okupljeni fašisti oko Rima prijetili da će ući u vječni grad, u zemlji je vladala velika neizvjesnost povodom moguće reakcije vlade, kralja i oružanih snaga zemlje. Vlada Fakte je nastojala da prebaci odgovornost na kralja.
Pred mogućnošću vojne intervencije i “pucanja u braću” politička elita je bila neodlučna. Kada je kralj konsultovao proslavljenog generala Dijasa, koji je komandovao vojskom tokom pobjeda pri kraju Prvog svjetskog rata, dobio je sljedeći odgovor: “Vaše visočanstvo, vojska će izvršiti svoj zadatak ali će biti bolje ne stavljati je na probu”.
Premijer Fakta je 27. oktobra podnio ostavku i tako prebacio potpunu odgovornost na kralja Viktora Emanuela III, predlažući da kralj zavede vanredno stanje.
Izučavajući više mogućnosti oko formiranja koalicione vlade, kralj je odbio da zavede vanredno stanje. Musolini, koji nije bio sa svojim fašistima 28. oktobra, već ostao u Milanu, dirigujući akcijom sa sjevera zemlje, propagandno je tvrdio da se ispred Rima nalazi nekoliko stotina hiljada njegovih pristalica. Sasvim izvjesno, broj crnokošuljaša se naglo povećavao kada se vidjelo da neće biti direktnog sukoba sa vojskom.
Nije uspio kraljev pokušaj da se mandat za formiranje koalicione vlade povjeri iskusnom liberalnom političaru Salandri, dakle vladi u kojoj bi Musolini bio ministar unutrašnjih poslova. Kralj je zatim odlučio da mandat povjeri Musoliniju koji je ubrzo stigao iz Milana. Musolini, kralj i političari su zajedno i za vrlo kratko vrijeme sastavili koalicionu vlada iz nekoliko partija. U vladi je bilo i stručnjaka i nestranačkih osoba, među kojima i poznati filozof Đentile na mjestu ministra prosvjete.
Dakle, prevladalo je opredjeljenje da se formira privremena vlada iz više partija uz očekivanja da će “institucionalizacija fašista” učiniti tada malu fašističku stranku javno odgovornijom u parlamentu i bitno smanjiti njihovu već ispoljenu političku radikalnost. Stvari, znamo, nisu išle baš tako.
Nakon objavljenog dogovora o novom premijeru i vladi, učesnici Marša na Rim su ušli u grad. Ustoličenje Musolinija je bitno uticalo na scenario ulaska fašista u Rim bude prilično izmijenjen. Musolini je nakon dobijanja mandata i ulaska crnokošuljaša u Rim nastojao da Marš bude više paradan, sa, što je moguće, manje nereda i nasilja.
MARŠ NA RIM, DRŽAVNO - VOJNI PREVRAT ILI POPULISTIČKA OPERETA?
Istoričari su podijeljeni oko načina dolaska Musolinija na vlast i uloge kralja u tome. Mnogi polaze od ocjene da bi se nestabilnost, pa i politička agonija, u zemlji, posebno u uslovima posvađane političke elite, nastavila i bez imenovanja Musolinija za premijera.
Priznaje se i određena legalnost samog formalnog postupka imenavanja premijera. Naime, Musolinijevo obrazloženje svog programa u paralamentu je ujedno bilo i glasanje o povjerenju novoj vladi. Tog dana je u paralamentu sjedjela cijela italijanska politička elita koja je u prethodne dvije decenije vladala zemljom - Đoliti, Orlando, Salandra, Niti, Bonomi, Fakta… Tokom glasanja o povjerenju Musolinijevoj vladi, 316 je glasalo za, 116 protiv, 7 je bilo uzdržano. Protiv su glasali socijalisti, komunisti i poneki samostalni delegat.
Kralj nije bez dilema dao Musoliniju premijerski mandat. Pored navedenog, smatrao je da će imenovanjem u vladi dvojice njemu lojalnih generala obezbijediti kontrolu nad Musolinijem. Tako je i bilo u prvoj Musolinijevoj vladi.
Biće bitno drugačije nakon izbora 1924. godine na kojim je Musolinijeva partija dobila ubjedljivu većinu u parlamentu. Tada i počinje dugo trajanje fašističke diktature u zemlji. (...)
Kraj u sjutrašnjem broju: CRNOGORSKO PITANJE U ITALIJANSKOJ POLITIČKOJ JAVNOSTI 20-IH GODINA XX VIJEKA
Bonus video:
