Osvrnem li se na nekoliko proteklih dana, onda vidim kako na velikom globusu spavaju kontinenti, svaki za sebe duboko iščašen. A na njima regioni i države, iscrtani političkom imaginacijom ljudskog roda, njegovom potrebom da ugrabi što više, makar drugima ostalo malo ili ništa.
Na planeti su uvijek neki izbori, predizborne metafore, postizborne traume. Recimo, turski alfa-mužjak hoće pošto-poto da napravi od njemačke kancelarke - hitlerušu. Njoj se svašta može zamjeriti, ali kada čovjek u čijim zatvorima čame na stotine novinara viče „drž´te lopova“ i poziva se na slobodu govora, onda to izdaleka izgleda kao loša komedija. Izbliza posmatrano, to je opasna demagogija za sljedbeničke mase i smrtonosna prijetnja za sve koji drukčije misle. Crtanje brčića Nijemcima kada ti se ne sviđa njihova politika više priliči pijanim bitangama iz seoske krčme nego ozbiljnom državniku.
Imalo bi šta da se kaže i o Trampu, ali ne mogu da se bavim baš svakim cvrkutanjem američkog predsjednika, time se već bavi cijela planeta.
Inače, ljudi ginu. U Siriji. Iraku. Avganistanu. U Ukrajini. Ali ne samo tamo. Ljudi bježe. Pa i rutom koja više već godinu dana zvanično ne postoji - onom balkanskom.
Kada svjetski mediji, na godišnjicu zatvaranja tog pravca za zbjegove, spomenu meni drage zemlje, po tužnoj navici okrećem svoj unutrašnji durbin prema mjestu gdje sam rođen. Da vidim koja vrsta ludila ovih dana zabavlja moje sunarodnike.
Bila gospoja Mogerini. Istrpjela Šešeljevo klicanje Rusiji u skupštini. Pomislim, ljubav bi trebalo da bude potvrđivanje voljenog bića, a ne njegova zloupotreba u obračunu sa nekim trećim. Sve što bi trebalo da naljuti drugog nije ljubav već mržnja. Pa tako i ovakva rusofilija ustvari nije ljubav prema Rusiji. Već mržnja prema EU. Mogerinijeva, inače bezbojna političarka, postala mi je nakon skupštinskog gostovanja u Beogradu čak pomalo simpatična.
Ostala je mirna, sa osmijehom. Pošto je od rođenja okružena Italijanima, sigurno je burnim cirkuskim tačkama manje zatečena nego, recimo, skandinavske ili njemačke kolege.
Onda osjetim ponos zbog jednog mjestašca u Vojvodini. Ono je prije neku godinu dospjelo u Ginisovu knjigu uvrnutih superlativa. Tamo su nakratko stolovale najveće pihtije na svijetu. E, ali u januaru ove godine bješe prehladno, a mjestašce htjede da ipak proslavi pihtije na svojoj uspješnoj Pihtijadi, doduše nešto kasnije - usred posta. Ali ne lezi Vraže! Nadigao se Vladika Irinej, jarostan kao lik iz Gorskog vijenca, pa počeo da kune. „Ko ne dođe na boj na pihtije, od ruke mu ništa ne rodilo“. Obećao je da će se svakome Srbinu koji zagrize pihtije na prokleti dan ukazati lično bivši pjevač teškometalne grupe AC/DC i proderati mu se na uvo: „Hells bells“.
Barem sam ja tako shvatio pisanije mučenog Irineja u kojem se spominju „Mrtvačka zvona“. Pomislim, Bože, budi milostiv prema svakom rabu koji, uprkos odgađanju Pihtijade, zlohud, ipak učini ratni zločin izjedanja pihtija. A zašto sam ja ponosan na ovo mjestašce? Pa, kako bi drukčije ime tog mjesta ikada dospjelo na listu svjetskih agencija? Danke, Irinej!
U Bosni bi jedni da vode još jedan međunarodni sudski spor protiv Miloševićeve Srbije, a drugi ne daju. Dovoljno da se jasno vidi kako rat u tim namučenim ljudima nije završen već zamrznut.
Pomalo je zamrznut i pretprošli rat u Hrvatskoj, na jasenovačkoj tabli, gdje se nacistički pozdrav pretvara u žal za herojima iz devedesetih.
Priština hoće svoju vojsku, a Srbi s Kosova ne bi ni za živu glavu. Sve to posmatra Haradinaj iz lijepog alzaškog Kolmara. Ništa novo. A u Makedoniji predsjednik države ne da mandat partiji koja je organizovala parlamentarnu većinu. Ne da i tačka. Kad imaš svog predsjednika koji je iznad zakona i Ustava onda je sve lako.
Naposlijetku, nikako da skontam da li su Rusi htjeli da smaknu Mila ili nisu? Ili Rusi nisu više to što su bili, ili se to samo snilo Mili. Ali nikako da neko stvarno pokaže “smoking gun”. Nisam baš razumio ni ko je onomad ostavljao oružje kraj Vučićeve očevine. Jesu li i to neki Rusi? Izgleda da to ipak nije bio KGB.
Vučić otvorio svoju predizbornu turneju na Jugu: “U Vranje nema laganje”. E nije nego! Na osnovu pažljivog pregledanja Vučićevog brecanja na novinare konstatujem da srpski premijer mrzi svakoga ko mu pominje Savamalu ili plate koje je obećao radnicima. E, ako se neko ipak drzne da Acu priupita za nešto što je griješio, taj vrli pitalac nije novinar već navijač protivkandidata. I kao takav dostojan brecanja. To vole vučićevci, sve im srce brže bije kad premijer britko brije!
Kakva Savamala, znamo da je to sitnica. Premijer je odavno priznao da je pod fantomkom bila država. I da bi i on usred dana sjeo u bager, da su ga samo obavijestili na vrijeme. Kada država banditski krši zakone koje bi trebalo da čuva, to je, tako reći, viši interes. Nemojte se držati zakona ko pijan plota, što reče pokojni Broz.
I opet pogledam onaj globus, kontinente koji se podvlače jedan pod drugi, one granice ovjerene krvlju. Razmnožavaju se autoritarni tipovi, jašu na sve većem ego-tripu. Svi bi da uče od velikog Cezara, pa i balkanski cezarčići. Od Ankare, preko Moskve pa sve do Vašingtona, na vlasti su tipovi koji vole da se isprse iznad zakona.
Voljni su da maltretiraju sve drugo i drukčije, kao Irinej pihtije.
I da se kao takvi - otpadnici od pravne države - u svom sjaju pričine svome narodu koji će u transu da se grune u prsa i gladijatorski vikne: Ave Caesar, morituti te salutant!
U prevodu: Živio vođa, pa makar ja crk´o.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
