U Vijestima (Forum, 3.2.2017.) objavljen je prvi tekst (od nekoliko skiciranih), okvirne teme Lična crnogorska hidrografija. Namjera mi je bila da se svi podsjetimo koliko su rijeke, jezera, more (ali i izvori, potoci, rječice) u prostoru Crne Gore, u našim djetinjstvima, odrastanjima, mladosti, zrelom dobu, sjećanjima i doživljajima, važan dio života. Da se podsjetimo da su vode život! Jer, još možemo stati na put bezumlju (zauzimanja, zagađivanja, betoniranja obala i voda) pretvaranja rajskog vrta kakav je Crna Gora u pustinju suvih korita, betoniranih obala i mrtvih rijeka.
Skadarsko jezero
Za Jezero me vezuju mnogi događaji, naizgled, čak beznačajni ili slučajni. Ali, prolaskom vremena, pokaže se da su neki, ako ne i svi od tih događaja, svojevrsno sjeme. Saznanja, emocija, stručnih inicijativa. Nezaboravno prvo krstarenje čamcem sa prijateljima Blažom i Katom Knežević i drugaricom Milunkom Erić, sredinom 70-ih. Vodič i vozač nam je bio Toman Zec, a njegova Zorka nas je po povratku sa Jezera ugostila nezaboravnim krapom. Zatim, koju godinu kasnije, moj životni saputnik i ja odlučismo da pred matičara stanemo u Virpazaru. Godinama smo na taj dan išli do Virpazara, da budemo sami sa Jezerom.
Početkom mučnih 90-ih (mislim 1992), tadašnji dekan Građevinskog fakulteta, prof. dr Mitar Čvorović, predložio je, što bješe prihvaćeno, da na kraju ljetnjeg semestra pođemo na zajednički izlet. Taj prvi izlet je bio krstarenje po Skadarskom jezeru. Sada je to već tradicija Građevinskog fakulteta, duga skoro četvrt vijeka. Obišli smo mnoga jezera, splavarili Tarom, krstarili Bokom. Nekoliko puta se vraćali Skadarskom jezeru.
Pavlova strana! Pogled koji vas odmah uvodi u mistično iskustvo. Osjetite da ste istovremeno i slikar i pjesnik i vila/vilenjak i Argonaut koji gleda pred sobom Zlatno runo. Shvatite da prostor Skadarskog jezera sadrži daleke i duboke tajne. O kulturnim slojevima, legendama, arheološkim artefaktima govore mnogi prilježni, originalni, hrabri istraživači: Vojislav D. Nikčević, Miško Đukić, Slobodan Čukić, Novak Andesilić... Valja pročitati bar nešto od navedenih autora. Mi smo baštinici dragocjenog istorijskog blaga. Za sada ga koristimo kao dječak prosjak kome je kraljevski pečat služio za - krcanje oraha (Mark Tven, „Kraljević i prosjak“).
Jer, sada je na djelu „valorizacija resursa Skadarskog jezera“. Iza ovoga eufemizma obično svašta stoji. Najčešće lakomost za brzim profitom, sa jedne, i užurbanost da se namakne još novca za sebe, svoje i partiju (dok traju mandati i vlast) sa druge strane. Izgradnja turističkih vila, koja će da pokrene nezadrživu lavinu gradnje je počela. Ako ne ustanemo i spriječimo nepočinstva.
Crno jezero
Prvi put sam ga vidjela 1972, sa Savinog kuka, nakon pješačenja nekoliko sati. Tada nije bilo uspinjače. Kasnije, od 1977. do danas samo jedno ljeto nijesam bila na Durmitoru i Crnom jezeru. Svakog ljeta na Jezeru ima kupača. Dugo se nijesam odvažila na kupanje u njemu. A onda sam doživjela to zbog čega kupači istrajavaju i pored hladne vode. Kada uđete u Crno jezero osjetite koliko je živa ta voda. Kada izađete iz nje, kao da levitirate, ne osjećajući težinu tijela. Šetnja ili sjedenje pored Crnog jezera stvara onu opuštenost tijela i umirenost misli koja jeste stanje meditacije. (Slično je i kod Biogradskog, Zmijinjeg, Zabojskog...) Potrebno je istraživanje da se potvrdi ovakavo djelovanje Jezera i prirode koja ga okružuje. Postoje i jednostavni uređaji koji registruju smireno stanje uma i tijela. Ali, i bez istraživanja, o tome svjedoči svaki posjetilac. Savremeni svijet, dakle i turisti, vapi za unutrašnjim mirom.
Gradnja se primiče i Crnom jezeru, pohlepa narasta. Dobar prihod može da se ostvari, zna se to, kroz bolju zaštitu prostora, zanimljive i duhovite manifestacije, suptilne, male, mobilne objekte. Isticanjem autentičnosti.
Tara
Nekoliko saznanja, ne kroz lični doživljaj, već kroz svjedočenje drugih ljudi, ukazala su mi davno na posebnost Tare. Bila sam još u gimnaziji, kada je očev prijatelj, divan čovjek jake ličnosti, a blagog nastupa rekao ocu: „Poslije Otoka, pamet su mi sačuvali moja Dika (supruga) i Tara“. Svakodnevno je išao na Taru, u ribolov. Većina nas ima iskustvo osjećanja mira i smirenosti pored rijeke. Ribolovci to iskustvo produbljuju, povezujući se sa rijekom. Svakom prilikom kada sam blizu Tare, sjetim se čika Jakše Bulatovića i njegovih riječi.
Moj dobar drug još od prve godine studija, Momčilo Selić, književnik (diplomirao arhitekturu), pričao mi je da je, početkom 70-ih, na putovanjima po Škotskoj, Irskoj i Velsu nailazio na toponime identične nekima u Crnoj Gori i Srbiji. Smatra da je to zajedničko keltsko nasleđe. Između ostalih, naišao je i na toponim Tara. Rijeka Tara u CG, planina Tara u Srbiji. Kod nas česti nadimci Tara i Taro.
Kamene skulpture izvrsnog vajara Miodraga Šćepanovića, iz Selišta kod Kolašina, kao da su tečenje Tare kroz umjetnikov izraz i vremeno-prostor. Tara nosi vulkanski kamen, dorađuje ga dok ga umjetnik preuzme, prepozna i izvadi iz njega skulpturu. Veza vajara i Tare je u njegovim skulpturama. A naša preko skulptura sa Tarom.
Zeta
Zeta je, na mnogo načina, najzanimljivija crnogorska rijeka. Bogata vodom, i u gornjem i u donjem dijelu toka. Od oko 89 km oko 5 km teče kao ponornica. A tek bogatstvo imena! Izvora, potoka, vrela i rječica čije vode prima i nosi. Na samom početku, potok Surduk. Značenje je: klanac, duboka jaruga. Postoje različita tumačenja porijekla riječi surduk: turcizam, mađarizam (toponimi sličnog značenja postojali u predosmanskom periodu sjeverno od Save). Možda je i srpska riječ: sure litice, sure planine. Ali i u značenju mrko, crno. Od potoka Surduka kao početka, primivši vode Vukovog vrela i vira Kule, kao Sušica, sa vodama Rastovca postaje Zeta (Gornja), prima Moštanicu i Gračanicu i propada u ponor Slivlje. A kad se poslije 5 km podzemnog toka pojavi na južnoj padini Planinice, od vrela Perućica i Glave Zete teče Donja Zeta. Savremena hidrologija i hidrogeologija imaju svoju metodologiju (veličina slivnog područja, dužina toka, max. proticaj) opisa i imenovanja tokova, ali običnom posmatraču izgleda nelogično da se od ušća kod Duklje, dalje zove Morača. Ljeti se vidi, kada Morače skoro i nema, da Zeta nastavlja do Skadarskog jezera. Kroz područje Zete. Što je i naziv srednjevjekovne države. U nekim izvorima može da se nađe podatak da je od mjesta gdje se sastaju Zeta i Morača, dalje tekla - Bojana.
Nekoliko puta sam se kupala u Zeti, zbilja je hladna. Ali, glavno iznenađenje je bilo kada sam blizu desne obale, naspram Pažića, u Zeti našla mušlje. Malo sitnije nego morske, možda i malo žilavije, ali sasvim ukusne, spremljene na buzaru.
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
