Kretali su Crnogorci sredinom devetnaestog vijeka u veliki svijet. Čak i ranije. Pričali su mi stari iseljenici da je živio na Aljasci neki Crni Marko iz Ćeklića, koji je bio oženjen Indijankom; umro u sto osamnaestoj godini.
Stizali u najudaljenije krajeve svijeta; vazda ispruženih ruku prema crnogorskim obzorjima.
Prvi Evropljanin došao je u Čile 1872. godine. Bio je to mornar iz Boke Kotorske. I prvi doseljenici Kanade bili su Crnogorci. Došli su 1868. u vrijeme zlatne groznice. Stigao Spiro Obradović iz Boke; za njim braća Radonjić. Nijesu mislili na provod i razonodu, već da zarade i steknu; pomognu roditeljima i braći u “starom kraju”.
Radili “najteže rabote”
Bez škole, zanata i jezika, radili su “najteže rabote”, najčešće u rudokopima.
Pjevao je Janko Đonović: “…A kad na grlima podzemnih jama/ žuta svjetlost karbituše utrne - / crnce i Crnogorce/ zemlja vraća - / i jedne crne i druge crne.”
- Kad sam došao u Kanadu, radio sam kao drvosječa od zore do mraka u neprohodnim šumama, hiljadu kilometara daleko od Toronta - pričao mi je Vojo Rašović. - Stanovali smo u barakama koje su spuštane helikopterom, jer tuda puteva nema. Nije bilo satnice, nego, koliko uradiš toliko si plaćen. Za četiri kubna metra drveta plaćalo se trinaest tadašnjih dolara. Ali, ukoliko zdravlje popusti, sva ušteđevina je bila u opasnosti, jer je svaka posjeta ljekaru koštala petnaest dolara.
Ponosan na crnogorsko kulturno nasljeđe, Vojo Rašović je godinama bio istaknuti član Udruženja “Crna Gora” u Torontu, jednom od prvih naših iseljeničkih društava na sjevernoameričkom kontinentu.
- Uvijek smo se odazivali pozivu rodne grude - kaže Rašović - pomogli izgradnju Mauzoleja na Lovćenu, zatim prilikom zemljotresa, poplava i drugih nepogoda koje bi zadesile Crnu Goru…
I: nastojali da se ne odrode.
Crnogorski prosvjetni klub osnovan je u Detroitu 1924. godine. Među osnivačima su bili Đuro Šarčević iz Gluhog Dola i Mašan Ćetković, koji je iz kolašinskih Bakovića u Ameriku otišao 1903. Igrali su “Balkansku caricu”.
U Detroitu je 1933. formirano žensko društvo “Udružene Crnogorke”.
Sreli se na Pacifiku
Učestvovali i u tuđim ratovima.
Braća Đurašević, deset godina nakon rastanka u Crnoj Gori, srela su se na pacifičkim ostrvima, jedan u američkoj, drugi u australijskoj vojsci…
Crnogorac želi da nađe sebe u dalekim zemljama.
- Živio sam deset godina na filipinskom ostrvu Panaj - kazivao mi je Rodoljub Đurović, rođen u Boljevićima kod Virpazara. - Samo su tri bijelca na ostrvu: Amerikanac, Švabo i ja…
Crna Gora je, kako je zapisao Radoslav Rotković, vjerovatno prva država na svijetu koja je nastojala da svoje siromašno stanovništvo spasava raseljavanjem, iako joj je svaka puška bila dragocjena za stalni otpor zavojevaču…
A 1903. komandant bataljona zavapi u pismu ministru vojnom: “Ojdoše momci za Ameriku! Manjkaje mi pola bataljona”. Pred Balkanski rat u Americi je bilo dvadeset hiljada Crnogoraca… Jedne od tih godina iz Amerike poslali su novca koliko je iznosio crnogorski državni budžet.
Priskakali u pomoć. Krenuli dobrovoljci iz Amerike i Kanade. Nijesu stigli; brod “Brindizi” kojim su putovali, naišao na minu kod San Đovani di Medove, 24. decembra 1915. godine; na stotine iseljnika se utopilo.
Iz iseljeničkih priča često vije nostalgična melanholija.
- Crna Gora nam nikad nije išla sa pameti. Ono tamo, nama je vazda doma - reče mi u Sidneju osamdesetjednogodišnji Savo Bečić. - Pošlo je iz Australije stotine iljada funta za Narodnooslobodilačku borbu, a o rodbini da i ne govorimo…
A stari Sidnejac, Milivoje Đukanović, pokazuje mi kartonsku kutiju; unutra grudvica crnogorske zemlje i tri kamenčića.
- Kad umrem, ovo će da mi pospu po grobu - veli, ozaren, Milivoje.
Sve bolja saradnja
Krajem septembra prošle godine u Podgorici je konstituisan Savjet za saradnju sa iseljenicima; ima sedamdeset šest članova, predstavnika naših iseljeničkih klubova sa svih kontinenata, državnih i drugih institucija, kao i istaknutih ličnosti, sve u skladu sa Zakonom o saradnji Crne Gore sa iseljenicima. Za predsjednika Savjeta izabran je tajnim glasanjem dr Nenad Popović a za potpredsjednika Ruždija Jarović. Kao savjetodavno tijelo Vlade, zajedno s Upravom za dijasporu, Savjet predstavlja veoma važnu kariku u saradnji sa iseljeništvom.
Prije dvadesetak godina napisao sam da u svijetu postoji još jedna Crna Gora. Neki su, u nevjerici, vrćeli glavom. Sada i oni zbore isto. Ali, danas, s drugom, trećom, četvrtom, petom generacijom, ima po svijetu više od jedne Crne Gore. Crnogorci žive na svim kontinentima; nijesu to ubogi rudari, kao što su bili njihovi đedovi i prađedovi; mnogi potomci završili fakultete, postali uspješni privrednici, ljekari, pravnici, inženjeri, profesori univerziteta, sportisti, visoki vojni i policijski funkcioneri; ima ih i na ministarskim funkcijama. Prvače u svim oblastima života i rada... Baš kao trinaestogodišnji vanserijski fudbalski talenat Misin Nurković, koji je onomad potpisao trogodišnji ugovor s “Ajntrahtom”, poznatim bundesligašem. Rođen je u Frankfurtu đe je počeo fudbalski put. Njegov otac, Nedžad, iz Rožaja, vlasnik uspješne građevinske firme u gradu na Majni.
Treneri čuvenog “Bajerna” i selekcije Njemačke pomno prate fudbalski razvoj mlađanog Misina Nurkovića. A njegova je želja da nosi dres crnogorske reprezentacije.
Autor je novinar i pisac
Bonus video:
