Zamislite osobu u čijoj glavi naizmenično odjekuju “Lijepa naša” i “Rado ide Srbin u vojnike”. Godine 2017. većina ljudi sa postjugoslovenskog prostora pomislila bi da se radi o kliničkom slučaju. Mora da se u toj glavi zbiva glazbeno “krivo srastanje”, da citiramo Džonija Štulića. Nešto poput Breginog neuspjelog miksa srpskog rodoljublja i hrvatskog domoljublja na albumu Ćiribiribela u predvečerje obračuna.
Međutim, takva plemenita glava je bila na ramenima psihofizički zdrave istorijske ličnosti. Kompozitor hrvatske himne i srpske patriotske koračnice zvao se Josif Runjanin. Rođen kao Srbin u Vinkovcima nezamislivo daleke 1821.
A njegovi roditelji potiču iz sela Runjani kod Loznice.
Za utjehu Hrvatima, himnu Republike Srbije “Bože pravde” komponovao je, kao što se zna, čistokrvni Slovenac, Davorin Jenko. I u njegovoj glavi su se naknadnom pameću mogle posvađati dvije melodije - spomenuta srpska himna i aktuelna himna slovenačke vojske Naprej zastava slave. Ali zašto da se svađaju, kada ih je upravo on obje obukao u muzičko ruho.
Tako ti je to sa himnama, ne možeš im vjerovati do kraja, taman se etnički čisto zaneseš, isprsiš se, staviš ruku na patriotski organ, kad tamo iz istorijske tmuše iskoči neman nekog drugog i drukčijeg. Protiv kojeg bi čak išao u boj, ganut himnom. Ili si već išao.
Crnogorska himna je poseban slučaj. Ispod lijepih riječi„Oj svijetla majska zoro“ i narodne melodije postoji nekoliko istorijskih slojeva. Oni su, sve do danas, u tihoj međusobnoj prepirci. Ko umije da oslušne, čuće ovo:
Melodija kaže: „Jesam li ja starija“? Tekst kaže: „Jesi“. „Jesam li pjevana oko 1863?“. „Šta ja znam, nastao sam kasnije“, skrušeno će tekst himne. „Bješe li uz mene pjevan i stih - jedina si za slobodu, ti ostala srpskom rodu“? „Bješe“. „Pa đe je sad?“ „Nema, Sekula izbacio“. „Koji, Sekula, onaj naš Drljević?“. „Ada koji će ti biti no on, jado?” “Onaj što je bio velikosrbin, pa federalista, pa i Pavelićev drug?”. “Nemoj tako o mom ocu. Najposlije, ona lijepa majska zora je 12. maj 1941“. „Kad se Sekula vratio svom okupiranom stijenju?“
Odavde razgovor teksta i melodije čak i za mene postaje nerazgovjetan. Sjećam se da sam mlad, a ponosan na očevu crnogorsku liniju, pokušavao pratiti Crnogorce na žurkama u studentskom domu na Karaburmi. Oni bi zaurlali ove stihove, a ja nisam bio dovoljno grlat. Tada nisam ništa znao o tačnom datumu majske zore.
Autorske ličnosti koje se kriju iza hrvatske, srpske ili crnogorske himne imaju jednu zajedničku crtu. Ti ljudi su u jednom trenutku svog života postali veći od sopstvenog porijekla. Neki su ostali dosljedni, neki su završili kao mrzitelji sopstvenih mladalačkih ideala.
Sa stanovišta uznapredovalog narcizma malih razlika, koji sugeriše ekskluzivne identitete, ti su ljudi makar u jednom trenutku svog života bili „i naši i njihovi“. Kao takvi su dokaz da je današnja identitetna politika po pricipu „ili-ili“ zasnovana na potiskivanju sopstvene istorije.
Naposlijetku, da završim sa austrijskom himnom. Da se ne bi oživljavala stara austrijska carska himna koju je napisao Hajdn, jer je zloupotrebljavana i kao himna Trećeg Rajha, države koja 1946. u Evropi i svijetu nije više bila naročito popularna, izabrana je nova melodija iz navodne Mocartove zaostavštine. Ali riječi? E, riječi su morale da se pronađu na javno raspisanom konkursu. A na konkursu je pobijedila izvjesna Paola Preradović sa pjesmom „Zemlja planina“.
25. februara 1947, prije tačno 70 godina pjesnikinja je doživjela da njeni stihovi zvanično postanu tekst austrijske himne. Gospođa Preradović je tako nastavila stopama svog slavnog djeda, austrougarskog general-majora, pobornika južnoslovenskog preporoda, hrvatskog vukovskog pjesnika poteklog od srpskih roditelja, Petra Preradovića.
Iz austrijske himne kroz prezime pjesnikinje takođe izviruju istorijski još uvijek vidljivi Srbi i Hrvati da kažu kako je svaki patriotizam zasnovan na nekoj vrsti etničke ili rasne higijene u stvari sakaćenje sopstvenih korijena.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
