Kao što su se nekadašnje DPS srpstvo i ratna politika morali “pokriti” akcijama režimskih kerbera koji su pokušali da diskredituju autentični antiratni i emancipatorski pokrtet (koji nije imao veze sa DPS), tako se i sada nekadašnja DPS rusofilija pokušava “poništiti” tako što se za ljubav prema Rusiji “optužuju” oni koji su, najblaže rečeno, bili vrlo rezervisani prema režimskoj ljubavi sa Moskvom. I svim onim što ide uz to. Teatar apsurda, na crnogorski način.
Nije tu kraj književnim referencama: kada čujem “Širokov, koji je zapravo Šišmakov”, osjećam se kao da sam u nekoj Gogoljevoj priči, ili prozi nenadmašnog Brkice Vukovića, gdje defiluju - Škundrić, Šamšal, a tu je sigurno i neki Šišmakov...
Moj omiljeni vic iz djetinjstva bio je onaj o slonu i mravu koji prelaze preko nekog planinskog, visećeg mosta. Kada pređu, dok se most divlje ljulja, mrav kaže: “Kako ga zaljuljasmo, kukala ti majka...” Kada gledam neke forme crnogorske ljubavi (ili nešto više? postoji li više?) prema Rusiji obavezno se sjetim ovoga vica. Kod većine Crnogoraca golema je fascinacija veličinom. Međutim, problem je što mrav ne može da misli drugačije nego mravlje. Ni slon, naravno, drugačije do li - slonovski.
Čitava ta duga crnogorsko-ruska priča je bizarna i zanimljiva, ali, uglavnom dobro poznata. A ono što je dobro poznato ljudi rijetko problematizuju na pravi način. Na koncu, postoji jedna nepremostiva razlika u doživljaju svijeta: malima imperijalna logika teško može biti razumljiva. A veliki ne umiju da misle drugačije. Svoje male saveznike Rusija je uvijek doživljavala kao potrošnu robu. Primjera za to - u istoriji Crne Gore, Srbije, Bugarske, Kube... imate na pretek.
Pored Crnogoraca u XX vijeku na sličan način su ljubav prema Rusima i Rusiji ispoljavali i Katalonci, u vrijeme Španskog građanskog rata. Vjerovali su da su im Rusi (čitaj Sovjeti) jedini saveznici. Pa su ondašnjih 600 miliona dolara u zlatu - bio je to sav novac Ženeraliteta (katalonske vlade) sklonili u Moskvu. Moskva je, kao gest zahvalnosti, obećala tri broda oružja. Postoje fotografije sa dočeka tri sovjetska broda u Barseloni. Neke su parole napisane ćirilicom. Gomila ljudi. Vjerovali su da imaju posla sa velikom državom. I to je bilo tačno, ali logiku velikih će upoznati na surov način. Brodovi su bili puni takvog krša, da se, kako je zabilježio jedan od savremenika, “ni od deset pušaka nije mogla sastaviti jedna”. Sovjeti su ispraznili smeće iz svojih vojnih magacina. Katalonija je, 1939, pala pred Frankovim fašistima. Ako i to nekoga zanima - onih 600 miliona u zlatu nikada nisu vraćeni u Kataloniju. Tako to rade Rusi. “Moskva suzama ne vjeruje.”
Zbog takvog ponašanja u Španiji - gdje su sovjetski egzekutori likvidirali desetine anarhista, socijalista, i svih koji nisu bili spremni da se stave pod komandu Staljinovih instruktora - je i “procurela” istina o prirodi sovjetskog režima. Tu, zapravo počinje internacionalno demaskiranje diktatora. U Španiji se “osvijestio” Orvel, ali i Artrur Kestler čiji roman “Pomračenje u podne” je jedan od prvih istinitih glasova o onome što se radi u “prvoj zemlji socijalizma”.
Koliko god volio Bulgakova, ili Šostakoviča, ili Maljeviča, ne mogu a da ne vidim tupo, arogantno, despotsko lice ruske politike. Danas, juče, prekjuče... Od dvije Rusije - ona veličanstvena, evropska Rusija, oličena upravo u pobrojanim i mnogim drugim velikim umjetnicima - danas je u žestokoj defanzivi. Zabrinuta za goli život. A pola Crnogoraca - presrećno. Neki bi voljeli da se Rusi rađaju u uniformi. I sa epoletama. I džepovima punim medalja za Crnogorce koji su na sve spremni.
“Čovjek se pripadnosti Rusiji teško oslobađa”, piše Česlav Miloš u Abecedaru. A Crnogorci duplo teže od ostalih.
Bonus video:
