Kao dijete sam imao naviku da preskačem one crtice na trotoaru ili da pokušavam da doziram, pa da svaki od onih pravougaonika ili kvadrata pređem u dva ili tri koraka.
Jedna od najljepših putanja za to mi je bio Bulevar Svetog Petra Cetinjskog. Nigdje kraja i veliki zadatak za malog mene, a za majku ili oca muka, jer se ne koncentrišem na odredište nego na tehniku hoda koja ih znantno usporava do istog.
Nisam ni morao da gledam lijevo i desno, znao sam kako izgleda svaka građevina, a samo dva mirisa su se godišnje mijenjala. Po jednom mi je Podgorica uvijek ostala poznata, a drugi je zapravo smrad drvoreda, ja bih to objasnio kao neoprane čarape.
Na putu ka mostu je sa desne strane stajao i znak sa tri slova (DPS) i perom u plavom, može se reći, elipsoidu. Uvijek mi je bio interesantan iako nisam znao ni šta znači. Izgledao je moderno. Samo su mi govorili, kada me neko pita, jesi li za Mila ili Momira, da odgovorim: "Za mamu i tatu da prime platu".
Nisam znao da je taj znak stariji od mene kao i sama organizacija. Taj znak je sebe promovisao u neku vrstu pandana državi, sinonim za nju. Svako negodovanje takve definicije vremenom je sve više stavljalo na pleća i lopatice ljudi etiketu izdajnika.
Nisam znao, ali eto, taj znak nije bio toliko interesantan i bezazlen. Shvatih i da mu je 27 godina, ne postojanja, nego vlasti, a postojao je i prije toga sa drugačijom odorom.
U ime toga, kako ljudi ne bi pomislili da imam nekih psihičkih problema zato što u 25. preskačem crtice na trotoaru, pronašao sam novu igricu za pješačenje u Bulevaru Svetog Petra Cetinjskog, a vezanu za organizaciju koja je na vlasti više godina nego što je meni.
Elem, razmišljam o stvarima i ljudima kako su izgledali kada su ta tri slova sa perom došla na vlast, a kako izgledaju sada kada su tri slova sa perom još uvijek na vlasti. Demokratija na djelu. Pošto sam uvijek bio čovjek od sporta, prvo mi je došlo na um da je legendarni golman Điđi Bufon te 1990. godine imao samo 12 godina i da nije ni sumnjao da će postati jedan od najvećih čuvara mreže ikada.
Te godine kada su tri slova došla na vlast, šampion Australijan opena bio je Ivan Lendl, Rolan Garosa Andres Gomez, Vimbldona Stefan Edberg, a US opena Pit Sampras. Sva četvorica su već odavno treneri ili komentatori.
Legenda sa zelenih podloga bilijara Roni Osaliven je tek dvije godine kasnije prvi put zaigrao na profesinalnom turniru.
Nekima je možda tužno, ali kada su ta tri slova došla na vlast, Liverpul je poslednji put bio šampion Engleske. Ekipa sa Enfilda od tada nije završila na čelu Premijer lige.
Te iste godine je održano i Svjetsko prvenstvo na kom je Jugoslavija ostvarila totalnu dominaciju, a Toni Kukoč bio MVP prvenstva.
DPS je na vlasti od dana kada je sastav Juge bio: Petrović, Perasović, Čutura, Kukoč, Paspalj, Zdovc, Obradović, Ćurčić, Divac, Komazec, Jovanović i Savić. Impresivno. Mislim, naš sastav.
Kako se misli miješaju, pokušavaju da iz malog mozga dopreme što više "lajt" informacija, vrijeme brzo prolazi uz ovu, za neke igricu, za neke gordu šalu. Stigao sam od svog doma do trećine puta ka hotelu Crna Gora.
Na red je stigla i kultura, pa sam naišao na to da je najpoznatiji crnogorski muzičar u svijetu, gitarista Miloš Karadaglić, godinu posle pomenutog epicentarskog dana za našu zemlju počeo prvi put da svira gitaru.
Iste godine kada su tri slova dospjela na vlast, slavni Živko Nikolić je plasirao film Ukleti brod, a serija "Đekna još nije umrla, a ka' će ne znamo" je još uvijek bila više nego aktuelna posle dvije godine snimanja.
Kako to izgleda daleko. Meni i predaleko, shodno tome da sam prva slova mimo obrazovnog sistema počeo da učim u šestoj godini vladavine DPS-a.
Simbol te vladavine mi je gospodin Miško Vuković. Ne likom i djelom, već jednom mišlju. Parafraziraću šturo i grubo odgovore gospodina Vukovića na svako pitanje duplo mlađeg kolege u jednoj emisiji: "Mi smo toliko i toliko godina u vlasti, mi znamo sve bolje od vas". Možda on tako nije mislio, ali tako je zvučalo.
Da sam 27 godina na svakih 5 minuta udario po jednom u drvo sekvoje, napravio bih cjelokupan totem.
No, standardno lutanje misli kada hodate negdje, samo da izgubite vrijeme i ne razmišljate o cipelama koje vam se dosadno smjenjuju pred očima, ukoliko gledate kuda hodate, naravno. Na nekih tri minuta sam od odredišta.
DPS je već deceniju bio na vlasti dok je proces konektovanja na internet uključivao i one čudne zvukove kao da vanzemaljci pokušavaju da nam se jave, a 1990. godine su Pentiumi vjerovatno bili tek u nekoj načelnoj ideji.
Još milijardu stvari se za 27 godina promijenilo, ali ta tri slova nisu. Nisu makar što se tiče vlasti. Nije se promijenio ni narod. Nije ni Liverpul, ali on nešto pokušava, za sad bezuspješno.
Po dolasku na odredište, zaključujem - za 27 godina, DPS-u sve, a Liverpulu ništa.
Bonus video:
