Kandidaturu Tomislava Nikolića za još jedan predsjednički mandat redom su i jednoglasno osudili Predsjedništvo, Glavni odbor i svih sto i osamdeset pet mjesnih odbora Srpske napredne stranke. Nisu zabilježeni niti jedan jedini disonantni glas, gest, aluzija - ama baš ništa. Ovaj granitni monolit čine i koalicioni partneri sa liste SNS-a i socijalisti: između njih je mrtva trka u osudama Nikolića i stojećim ovacijama premijeru Aleksandru Vučiću. A da se zatvori i najmanja moguća pukotina, režimski analitičari imaju zadatak da odglume javnost, pa traje nadgornjavanje u ulizivanju najmoćnijem čovjeku u zemlji i zgražanju nad njegovim političkim očuhom...
Zastrašujuće, zar ne?
Da je Vučić - samo on i nitko drugi - odlučio da podrži Nikolićev reizbor, svi bi ovi bi ljudi složno i zdušno zalegli za aktualnog predsjednika i branili ga golim grudima od kritika koje upravo oni sada govore i pišu. Kao pritiskom na dugme, sa istim uvjerenjem, integritetom, strašću...
Zastrašujuće, zar ne?
Od Vučićevih izjava da ga ne zanima položaj predsjednika zujalo je u ušima. Predomislio se - tvrdi - da bi zadržao sadašnji politički kurs i stabilnost. Kako ih on zamišlja, vidi se u onom spotu gdje zavađeni pilot i kopilot vuku svaki na svoju stranu i samo što ne sruše avion jer ne misle isto...Vučić, očito, ni ne pomišlja da su njihovi odnosi i nadležnost regulirani striktnim pravilima, kao što mu ne pada na pamet da predsjednik i premijer vode zemlju isključivo u skladu sa ustavnim i zakonskim ovlaštenjima, svaki u svome domenu; mogu, ali ne moraju biti istomišljenici. Inače, zbog podjele dužnosti i uzajamne kontrole, dvojica se nalaze i u kokpitu i na čelu države. No, Vučić mehanizam vladavine zahtjeva da sam i bez ikakvog ograničenja upravlja svime - mjesnom zajednicom i Vladom, poljoprivrednim dobrom i medijima, tajnim službama i građevinskim firmama, Generalšabom i sudovima... Zahvaljući Nikolićevoj pobjedi na izborima 2012 i starim zaslugama, premijeru je izmicala potpuna dominacija nad Andrićevom vencu. Sada je i to došlo na red...
Zastrašujuće, zar ne?
Vučić navodi da je razlog za njegovu kandidaturu i sprečavanje povratka snaga „mračne prošlosti". Misli na vlasti nakon Petog oktobra 2000. Zapravo, sve one su naslijedile i morale se nositi sa posljedicama Vučićevog i minulog rada Nikolića, Ivice Dačića, Aleksandra Vulina, Maje Gojković i ostalih iz vladajuće garniture za vrijeme deset krvavih godina tokom devedesetih. To što je Srbija izgubila jednu od ključnih decenija i što je i dalje na evropskim i svjetskim marginama, prvenstveno je njihova zasluga, bez obzira na sve kasnije propuste i neuspjehe. Ali, Vučiću nije dovoljno da bude gospodar sadašnjosti. On mora u potpunosti da zavlada prošlošću i prekroji je kako bi obezbjedio budućnost isključivo po svojoj mjeri.
Zastrašujuće, zar ne?
Ovaj tekst je počeo sa Nikolićem, pa je red da se s njim i završi. Aktualni predsjednik kaže da se i dalje nada „dogovoru sa Aleksandrom". Izvjesno je da osnivač SNS-a nema neku političku težinu, ali da posjeduje više nego solidan ucjenjivački kapacitet baziran na bezbrojnim kosturima iz ormara dugačke zajedničke istorije. Dosta toga može se na ovaj ili onaj način pojaviti u javnosti u nezgodno vrijeme, tako da prostor za „dogovor" i dalje postoji. Nikolić je zato potpuno u pravu kada kaže da se ne osvrće na napade i omaložavanja Vučićevih ljudi. Zna on dobro da sve što oni rade zavisi isključivo od njegovog političkog pastoraka i da, kako je došlo, sve može i nestati. Dovoljan je samo jedan telefonski poziv...
Zastrašujuće, zar ne?
Bonus video:
