Bez) Glasnost muka u praznoj sobi nije ni pleonazam niti oksimoron. To su optimalni i prevashodno diplomatski opisi crnogorskog tržišta radne snage. To je onaj neupitni “uspjeh” naše javne administracije, koji se čita iz podatka o 50.000 nezaposlenih (22%). Uz ključnu napomenu da je to rezultanta evidencije ZZZ-a, metodologije praćenja i analiziranja koje ne predstavljaju dosljedno i imparcijalno strukturiranje baze za izračun nezaposlenosti.
U ukupnoj deceniji ekonomskih emancipacija u nezavisnosti, tržište rada je ostavljeno u zapećak, kao siroče u krparama, koje ne bi ni oliver-tvistovski mogle da prikažu stvarnost. Više je razloga za to. Svi su sistemski, i pokazuju zauzetu poziciju javne administracije/političara i udarne biznis elite, domaće i internacionalne, koja je u desetogodišju nominalnih porasta svega i svačega u makroekonomiji ostala nedotaknuta sa razvojne strane.
Prvo, izabrana sistemska strateška ljubav prema neoliberalizmu je poništila bilo kakve napredne tehnike nasljeđa iz prethodnog sistema privređivanja u sferi aktivnog pristupanja i ostajanja na tržištu rada. Menadžment bonusi, neoliberalna kontribucija uništavanju radnih sredina, devastirali su tržište radnog kvaliteta i u mnogo razvijenijim zemljama. Međutim, crnogorski specifikumi su posebno zanimljivi kao pokazatelji devastacije lokalnog tržišta.
Menadžment rentiranje, a što je suština zadatka HR zaposlenih po CG kompanijama, armije zgubidanovića zaposlenih da pokreću i jačaju interne kapacitete prizemne i prljave a tako negativne diskvalifikacije, uništilo je važnost ugovornog odnosa između dvije ugovorne strane. Zadata taktika ukrivanja iza floskule o poslodavcu a ne o kompaniji/ banci/instituciji/organizaciji porodila je lažni biznis elitizam, a izbrisala timske jačine. I, u konačnici, to je zaledilo “lice” zapošljavanja po kojem su najveći neprijatelji poslovanju, znanje i profesionalnost. To je rezultiralo u ukidanju komptentnosti kao potrebnog radnog stremljenja, a kao dvojakog simbola: lične dobre energije i nezamjenjivog sastojka jake timske vidljivosti.
Drugo, zaposleni su se u takvom okruženju odvratnosti koja je daleka od ozbiljne poslovnosti, okamenili i ostali nedostupni za fleksibilnost, najvažniji talenat kada se osam sati u toku pet/šest dana u sedmici provodi sa ljudima koji nisu porodica i prijatelji. Postali su nosioci neprotoka energije i umrtvljenja radnog doprinosa, jer je to bilo nagrađivano i ohrabrivano od menadžmenta. Tim se (samo)ubio. Ostale su nepregledne prerije ogovaranja i pljuvačine po koridorima ukrivanja nesposobnosti, podjednako one menadžera i svih ostalih preferiranih članova-inica timova. Rezultat je tekuće stanje na tržištu ljudskih resursa u Crnoj Gori, o kojem svjedoči ona cifra o nezaposlenosti.
Treće, naš politički šampionski doprinos tržištu rada u nezavisnosti sadržan je u onoj partijskoj nikada prevaziđenoj krilatici “jedan zaposleni - četiri/deset glasova”. Nepotizam i podaništvo su oficijelno okovali radne sredine i u privredi i u vanprivredi. Država kao najveći poslodavac opredjeljuje osnovne i najjače trendove radnog ponašanja, a u našim uslovima privređivanja to se okiva kroz unison: sinekurstvo i budžetlijstvo, ekstreme pakla radnog nekonstruktivnog angažmana. Ovo je epoha gdje zabadanje noža u leđa i vezice nisu više samo negativističke osobine tržišta, nego predstavljaju cjelinu, suštinu i kontekst tržišta. Tako se (samo)ubila znakovita potrebnost konkurencije među radnim profilima. Tako smo završili u “balegama”, koje adekvatno vonjaju kroz onu brojku nezaposlenih.
Četvrto, kvalitet i znanje su istjerani, i to ne samo od političkih nosioca odlučivanja na tržištu rada. Tome su se zdušno pridružili inostrani investitori, posebno ozbiljne kompanije. Umjesto da udaraju smjernice prema razvojnim unaprjeđenjima, postali su ponosne bakljonoše kafanskog utapanja u ispodprosječnost. “Know how” je samopregažen.
Peto, podaci o broju nezaposlenih nisu posljedica obijesti majki sa troje i više djece ili onih nezaposlenih, kojima će djeca možda negdje u budućnosti primati nekakvu socijalnu nadoknadu, a kao što resorno ministarstvo i ZZZ neuspješno i netačno opisuju već par mjeseci. Priložena tabela je dovoljno rječita i ne umanjuje stvarni kontekst nego edukovano ističe suštinu.
Laicima: tabela o broju nezaposlenih prikazuje u koloni “ZZZ” podatke državne institucije, koja sebe tretira kao da se ne bavi zapošljavanjem, nego birokratijom opravdanja za zapošljavanje. Druga kolona sadrži podatke iz Analize radne snage (ARS), a koju redovno u skladu sa međunarodnom metodologijom Internacionalne organizacije rada (ILO - UN sistem) izrađuje državni statistički zavod, Monstat.
Poznavaoci tematike znali su da će se desiti slično, odnosno da će ZZZ morati da se privede poznaniju trenda koji odražava aktuelne tržišne pravce. Za potrebe EU agende, u nekoj pozadini pregovora, vjerovatno je naređeno da se podaci o zaposlenosti/ nezaposlenosti počnu konvergirati. To je najbliže kredibilnom; to je ono što pije vodu i što predstavlja sljedeću fazu razvoja baza podataka o važnim razvojnim strategijama u zemlji u vezi ljudskih resursa.
EK posljednji izvještaj o stanju procesa pridruživanja (Progress Report 2016) sadrži rečenicu koja govori sve što se treba znati o podacima o zaposlenosti/nezaposlenosti u CG: “Accurate primary data and reliable statistics remain an obstacle.” (str. 50, Poglavlje 19, Socijalna politika i zapošljavanje) a prevedeno, jednostavno potvrđuje da “Tačni primarni podaci i pouzdana statistika ostaju prepreka”.
Tačno je, crnogorsko tržište rada je max nefleksibilno. Malo je fluktuacija na privremenim osnovama, npr., ako tokom ljetnje sezone neko sa sjevera bi trebalo da radi na jugu. Ali, ova tržišna ograničenost ne bi trebalo nikako da bude shvaćena jednosmjerno. Nikada nije ekskluzivno jedna strana kriva, a takvom analizom niko ne želi da se bavi jer je lakše etiketirati stanje na tržištu kao “razmaženost” onih koji su odavno na birou.
Tačno je, umrtvljujuće je po tržište rada da su se mlade generacije pogubile u roditeljskoj (partijskoj i nepotističkoj) zaštiti. Kad počnu da rade postaju simboli netalasanja, onog koje čak vodi u stanje dobrovoljnog penzionisanja u dvadeset petoj, ali na radnom mjestu. Ubiti izazov u svojoj egzistenciji, a tek si napunio četvrtinu života, ne može nadoknaditi materijalna situiranost, stan/dijete prije tridesete. A, to je šablon CG roditeljskog sna o tome da se potomci utope u masu.
Uspjeh nije što pjaca kaže. Ugovor o radu za stalno bi trebalo da je minimum, a ne maksimum ambicije karijere mladih. Ovo su glavni razlozi, čak veći od sistemske strukturne nezaposlenosti, a zašto mladi koji imaju svoje “ja” bježe iz Crne Gore. Nedavno je jedna djevojka na RFE-u to maestralno argumentovala “…tamo negdje napolju ću biti sa boljim ljudima”.
I, tačno je, tržište rada u Crnoj Gori su od Velike recesije pa na dalje uškopile agencije koje sebi u biznis vokabularu tepaju da se bave ljudskim resursima. U stvarnosti one su prenosni mehanizmi da poslodavci, u većini internacionalni, ali i značajan broj domaćih, izigraju zakonske odredbe o zapošljavanju.
Svi ovi opravdani ograničavajući faktori iako jesu značajni generator cifre o nezaposlenim, prije svega su uzročnici kratkoročnog profitiranja od takvog stanja na tržištu. Međutim, tržište rada ne bi trebalo da je objekat “zero sum” igre, pa se odgovor na ovu ključnu dilemu treba tražiti u nekoj budućoj razvojnoj agendi u zemlji jer tog odgovora nema među dostupnim podacima o ovoj temi.
Podaci o nezaposlenosti, nominalnoj (ZZZ) ili stvarnoj (ARS), čak i neznavenima jednostavno pokazuju najvažniji poražavajući podatak u desetogodišju nezavisnosti. Svjedoče o dubokoj odsutnosti javne administracije kada se treba baviti životnim standardom i životnim egzistencijama. A, njihovo mučanje o onoj cifri o nezaposlenima, što jesu gomile opravdanja koje nisu argumenti, čuje se; preglasno je. Vrišti o neuspješnosti ekonomske politike zemlje.
Ali, u tom bezglasnom muku se nalazi ono istančano tkivo poezije o sistemskom krahu, koji će svaka odgovorna javna administracija u budućnosti morati da mijenja. I, ta promjena je možda šansa, prilika, ono drugačije koje treba da donose nadu, promjenu trenda zapošljavanja prema gore.
Autorka je ekonomska i finansijska analitičarka
Bonus video:
