Sjećanje
Muk u kući, a starijeg brata nema. To je moje najranije sjećanje na ono što se naziva Rezolucija Informbiroa. Kasnije u srednjoj školi učilo se, nekako brzo prelazeći, o tome periodu novije istorije Jugoslavije.
Bilo nas je četvoro djece u porodici. Najstariji brat Golub, onda jedanaest godina mlađa od njega sestra Danica, a poslije ja i mlađi brat Frontimir. Golub nam je otišao sa ovoga svijeta 2008, u osamdeset četvrtoj. A na Goli otok je dospio 14. 12. 1951, sa dvadeset šest godina. Bio je invalid. Kao devetnaestogodišnjak izgubio je desnu ruku u borbi, 1944. godine na Durmitoru. Među prvim teškim ranjenicima avionom transportovan u Italiju, tako je preživio. Pričali su mi da kao mala, čak i nijesam tražila objašnjenje zašto brat nema desnu ruku. Kasnije sam sama razumjela zašto. Boljelo je i mene. Kad boli u duši, ćuti se. Brat me je naučio da čitam. Imao je dvadeset i jednu godinu kad sam se rodila. I pored ogromne porodične i lične drame i stradanja, koje je proživio tokom rata, bio je divne naravi. Veseo, radoznao, obrazovan, znao da sasluša ljude, da razgovara sa djecom.
Imala sam četiri godine i tri mjeseca kad je nastao muk u kući. Pričao mi je kasnije da bi me uzeo u krilo dok čita novine, Borbu i Politiku, i pokazivao slova. Sa četiri sam čitala i ćirilicu i latinicu. Kad sam pošla u školu, imala sam tačno šest, bio je na Golom otoku. Vratio se kad sam bila u drugom razredu. Kad su podaci o golootočkim zatvorenicima bili dostupni na internetu, brata nije više bilo na ovome svijetu. Naravno da sam mogla da ga pitam i da bih dobila neke odgovore. Mogla sam da pitam i roditelje. Ali i pitanja su boljela. Hvatala sam slučajne napomene, uzgredno rečeno i sklapala sliku o vremenu „Kad su cvetale tikve“.
Na Internetu su dostupni spiskovi golootočana. Naravno, nije zatvor za političke zatvorenike bio samo na Golom otoku i Sv. Grguru. Bilo ih je više. Ali Otok je postao sinonim stradanja, bezakonja, poniženja, surovosti.
Kad god bih pošla u Beograd, prvo sam obilazila starijeg brata. Često smo se nalazili i u SANU, gdje je, i po odlasku u penziju, svakodnevno radio na Institutu za srpski jezik i književnost. Bio je istoričar književnosti i jedan od najuvaženijih poznavalaca i istraživača djela Vuka Karadžića. A prije penzionisanja kustos Vukovog i Dositejevog muzeja u Beogradu. Kad je predao zahtjev za penziju, pojavio se problem, nije mogao ničim da dokaže da je bio na Golom otoku preko dvije godine. Naime, krajem šezdesetih je donešen zakon kojim se nastojalo da se ublaži nepravda. Vrijeme provedeno u logoru ulazilo je u radni staž. Ali, kako dokazati? Kad nije bilo ni suđenja ni presude! Mlada službenica u penzionom, u namjeri da pomogne, pitala je: „Da li možete da nađete svjedoke za taj period?“Brat mi je ovo ispričao bez ogorčenja, ali kao dokaz da se čovjek za cio život može obilježiti tuđim zlim namjerama, greškama, bolesnom ambicijom, paranojom, strahom za vlast. A sa njim su obilježeni i porodica i bliski mu ljudi. Dešavalo se da čovjek bude optužen iz čiste zavisti, zbog položaja u službi, obrazovanosti, lijepe žene... Ne pričam napamet, sa dvanaest sam ovo znala, kao i ljude koji su tako postradali.
I ta tuđa greška, ili zla namjera, ili paranoja, ili zavist, više se, uglavnom, ne preispituje. I što je još gore, ne povezuje sa počiniocem greške ili nepočinstva. Pred zakonom nije odgovarao niko, nikad, za hiljade ljudi koji su prošli Goli otok. Žig ostaje trajno uz žrtvu. Golootočanina.
Govoreći nad odrom brata Goluba, akademik Predrag Palavestra je rekao: „Ogriješili smo se o tebe, Golube“. Ovo se odnosilo na to da Golub nikada nije postao član SANU. Kao ni CANU. Jedan njegov prijatelj iz studentskih dana, slične sudbine, ugledni profesor Jovan Čađenović, pri jednom susretu mi je rekao:
„Po svemu, Golubu je pripadalo mjesto u dvijema akademijama, SANU i CANU. Ali, bio je na Otoku, bio u partizanima, a za CANU još i Srbin. A preko 400 bibliografskih jedinica i originalnih naučnih istraživanja nije ni došlo na red za razmatranje“.
Java
Dajući privid dolazećeg vremena demokratizacije i poštovanja zakona, aktuelna vlast je vješto, i sa vrhunskim cinizmom, iskoristila osjećanja preostaloh golootočana i njihovih potomaka. Naravno, pokazalo se da je to samo politički marketing. Kao, uostalom i država socijalne pravde i ekološka.
A sada se pokušava nova postavka četrdeset osme! Rimejk! Vladajuća partija se poistovjećuje sa državom! To se saopštava upravo tako, direktno. U kampanji za lokalne izbore u Nikšiću je rečeno da je u pitanju opstanak Crne Gore. Vlast jedne partije je pitanje opstanka Crne Gore?
Na ove riječi trebalo je da se oglasi i VDT i SDT i traže objašnjenje od onoga ko je to izgovorio. Kad je svojevremeno prof. Milan Popović ukazao na povezanost vlasti i kriminala, hitno mu je uručen poziv tužioca. U zgradi Univerziteta. SDT se bavi skupljanjem dokaza i sporazumijeva da dokaže da je država ugrožena. A na jasno saopštavanje o ugroženosti države - ćuti!
Izjašnjavanje o pristupanju NATO-u u potpunosti se, prilagođeno dvijehiljaditim, odvija po scenariju četrdeset osme. Prvo široka, naravno demokratska, rasprava. Onda ubjeđivanje o pogrešnom pristupu onih koji se protive. Onda omalovažavanje istih građana. Onda prijetnje. Izmišljeni dokazi da je na djelu zavjera. Na redu su hapšenja. Da li je od Hrvatske zatražena koncesija za Goli otok? Specijalni bi trebalo da misli i o tome.
Polu-parlament Crne Gore bi trebalo da spriječi okretanje građana jednih protiv drugih. Da spriječi omalovažavanje izabranih narodnih predstavnika na osnovu svjedočenja angažovanih statista, sumnjive reputacije. Ko bješe pomenuo prije godinu dana parlamentarnu diktaturu?
Farsa traje od 16.10. 2016. Još ne saznadosmo da li je bio pokušaj državnog udara ili kriminalno udruživanje (to što je učestalost obračuna kriminalaca po Crnoj Gori sve veća, u drugom je planu). Niti ko je bio i nije bio obaviješten na dan parlamentarnih izbora. Niti zašto je tadašnji predsjednik Vlade izjavio da nije ništa znao, a kasnije da je znao. Niti zašto nije obaviještena ministarka odbrane. Ni ministar unutrašnjih poslova. Niti zašto se nije sastalo Vijeće za nacionalnu bezbjednost...
A sada se pred izbore u Nikšiću opet primijenjuje oprobani metod zvani „16. oktobar“, uz scenario četrdeset osme. Najjača kombinacija!
Autorka je vanredna profesorica u penziji na Građevinskom fakultetu UCG
Bonus video:
