Skoro četiri vijeka, od kako je 1648. Tridesetogodišnji rat završen Vestfalskim mirom, u osnovi međunarodnog poretka leži koncepcija suvereniteta - pravo zemalja na nezavisno postojanje i autonomiju. I za to postoji razlog: vijek za vijekom, uključujući i ovaj, vidimo kako svijet, u kome se granice povređuju silom, postaje svijet nestabilnosti i konflikata.
Ipak, u globalizovanom svijetu globalni operativni sistem, zasnovan isključivo na principu uvažavanja suvereniteta (nazovimo ga “ Svjetski poredak 1.0”), postaje sve više neadekvatan. Sada je malo što tamo gdje treba da bude. Skoro se svi i sve, počev od turista, terorista i izbjeglica i zaključno sa elektronskom poštom, bolestima, dolarima i efektom staklene bašte - mogu pojaviti na bilo kom mjestu na planeti. U rezultatu, ono što se dešava unutar jedne zemlje prestaje da bude interes samo te zemlje. Današnja realnost zahtijeva obnovljeni operativni sistem, “ Svjetski poredak 2.0”, zasnovan na ideji “suverenih obaveza”: suverene države moraju imati ne samo prava već i obaveze pred drugim državama.
Novi međunarodni poredak zahtijevaće široki spektar normi i sporazuma, počev od usaglašavanja osnove državnosti. Postojeće vlade će prihvatati da razmatraju zahtjeve o formiranju novih država kada za to postoje istorijske osnove, nesporni argumenti, podrška naroda i kada predloženo formiranje nove države izgleda životno održivo.
Svjetski poredak 2.0 mora predviđati zabranu postojanja terorizma i podrške terorizmu u bilo kom obliku. On takođe mora učvrstiti norme koje zabranjuju širenje i korišćenje oružja za masovno uništenje (ta tačka takođe može izazvati sporove). Danasu su države obično saglasne da se obuzda širenje oružja za masovno uništenje (OMU), ograničavajući zemljama dostupnost postojećim tehnologijama i materijalima, ali se taj konsenzus često ne poštuje u slučajevima kada dođe do naglog širenja. Dato pitanje mora postati predmet diskusije pri biletarlanim i multilateralnim susretima, ali ne zbog toga što će to dovesti do formalnih dogovora, već zato što će pomoći da se naglasi pažnja na primjenu strogih sankcija ili sprovođenje vojnih akcija, koje će zatim umanjiti vjerovatnoću daljeg širenja OMU.
Druga kritično važna komponenta novog međunarodnog poretka - saradnja na polju borbe s klimatskim promjenama, koje su, sigurno, najizrazitija demonstracija procesa globalizacije: sve zemlje su pod dejstvom te pojave, nezavisno od njihove uloge u razlozima njenog nastanka. Pariski klimatski sporazum iz 2015. u okviru kojeg su se države svijeta dogovorile da ograniče nivo emisije gasova i obezbijede sredstva za pomoć siromašnim zemljama da se adaptiraju na klimatske promjene - korak je u pravom smjeru. Napredak na tom frontu neophodno je razvijati.
Sajber prostor - najnovija oblast međunarodne djelatnosti, za koju su istovremeno karakteristični i saradnja i konflikti. U toj sferi cilj treba da bude stvaranje međunarodnih mehanizama koji stimulišu korišćenje sajber prostora u miroljubive svrhe i sprečavanje zloupotreba. Vlade će morati stalno da rade u okviru tog režima u saglasnosti sa svojim suverenim obavezama, a u suprotnom slučaju biće suočene sa sankcijama ili kontramjerama.
Za globalnu zdravstvenu zaštitu vezan je drugi skup problema. U globalnom svijetu epidemija infektivne bolesti u jednoj zemlji može brzo da preraste u ozbiljnu prijetnju zdravlju u cijelom svijetu, kao što se dogodilo posljednjih godina sa netipičnom pneumonijom (SARS), virusima ebola i zika. Na sreću, koncepcija suverenih obaveza u toj oblasti već se realizuje u praksi: države snose odgovornost za identifikaciju epidemija infektivnih bolesti, dužne su da na njih odgovarajuće reaguju i upoznaju sa time ostale zemlje svijeta.
Što se tiče izbjeglica, tu ne postoji zamjena za efikasnu lokalnu akciju koja bi preduprijedila situacije koje, u stvari, dovode do pojava velikih izbjegličkih talasa. U principu, to je argument u korist humanitarne intervencije u pojedinim slučajevima. Ali praktična realizacija tog principa biće, kao i do sada, težak zadatak zbog razmimoilaženja u političkim ciljevima, a takođe i zbog velike cijene efikasne intervencije. Ali, čak je i u uslovima odsustva konsenzusa očigledno da je potrebno povećati finansiranje izbjeglica, garantovati im human tretman, uvoditi pravične kvote za njihovo preseljenje.
Trgovinski sporazumi su po definiciji dogovori o uzajamnim suverenim obavezama u sferi carinskih i bescarinskih barijera. Ako jedna od strana smatra da se te obaveze ne ispunjavaju, ona može pribjeći arbitraži u okvirima Svjetske trgovinske organizacije. Međutim, situacija je manje transparentna kada je riječ o državnim subvencijama ili manipulisanju valutama. Zadatak se, logično, sastoji u tome da se u budućim trgovinskim sporazumima formulišu odgovarajuće suverene obaveze u tim oblastima, a takođe i da se uspostave mehanizmi odgovornosti vlasti.
Tranformacija pojma suverenih obaveza u osnovu međunarodnog poretka zahtijevaće decenije konsultacija i pregovora, a čak će i nakon toga njegova raširenost i efekat biti nejednaki. Progres se može dostići jedino na dobrovoljnoj osnovi, na inicijativu samih zemalja svijeta, a ne pomoću ukaza odozgo. Ako ćemo da govorimo realno - napraviti dogovor o tome kakve tačno konkretne suverene obaveze treba da budu i kako treba nadgledati njihovo sprovođenje veoma je težak zadatak.
Situacija se komplikuje zato što je administracija predsjednika SAD Donalda Trampa usvojila doktrinu “Amerika prije svega” koja je u mnogim segmentima ne slaže sa onim što se ovdje predlaže. Ako američki pristupi ostanu takvi, onda napredak na putu za poredak ovog tipa, (koji je potreban savremenom, međusobno povezanom svijetu) može biti dostignut samo ako počnu da mu teže velike sile; u suprotnom, biće potrebno sačekati Trampovog nasljednika. Ali ta varijanta nije najbolja i zbog nje bi se situacija u SAD i ostalim zemljama svijeta - pogoršala.
Sada je došlo vrijeme da se započne neophodni dijalog. Globalizacija nikuda neće nestati. Pokret ka novom svjetskom poretku, koji predviđa uvođenje suverenih obaveza, najbolji je način da se izborimo sa njenim posljedicama. “ Svjetski poredak 2.0”, formiran na suverenim obavezama, naravno, predstavlja ambiciozan projekat, ali je taj projekat zadojen realizmom, a ne idealizmom.
Autor je predsjednik Savjeta za inostrane poslove; bio je direktor za planiranje politike u američkom Stejt departmentu (2001-2003)
Copyrights: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
