Nacionalističke smutnje, ekonomska kriza, podjele! Da nije riječ o Jugoslaviji krajem osamdesetih godina prošlog vijeka? Ne, to je današnja Evropska unija, 25 godina poslije potpisivanja ugovora u Mastrihtu.
Jednog februarskog dana 1992. u živopisnom holandskom gradiću Mastrihtu Evropska zajednica je preimenovana u Evropsku uniju. Taj savez država je za zapadne zemlje koje su ga osnovale već četvrt vijeka samorazumljiva uspješna priča. No, potiskivanje tamne strane tog uspjeha upravo ugrožava njegovu održivost. Možda niko i nije bio u stanju da u godinama poslije Mastrihta odmah shvati kakve su greške Evropskoj uniji stavljene još u kolijevku.
Međutim, ako one budu ignorisane, to bi moglo dovesti do kraja Unije.
Jedan od prastarih grijehova EU je bila nesposobnost da pravilno procijeni jugoslovensku krizu, da preventivno djeluje i spriječi rat ili da izvrši ozbiljan mirotvoran uticaj poslije izbijanja sukoba. Upravo je Evropska zajednica u vrijeme raspada južnoslovenske države – a to je bilo vreme rođenja EU – bila nedosljedna u zastupanju proklamovanih vrijednosti.
Politički patuljak
Ujedinjena Njemačka nije u Mastriht donijela kao miraz samo svoju ekonomsku silu već i istorijski uslovljenu slabost. Naime, u vrijeme Hladnog rata Zapadna Njemačka je bila i privredni div i politički patuljak. Ta osobina se u Mastrihtu prenijela i na Evropsku uniju. Za ovih 25 godina patuljak nije ni malo porastao. Potpuno su zakazale i povremene terapije sa bezbjednosnim i spoljnopolitičkim hormonima rasta. Recimo, još uvijek ne postoji konsekventna spoljnopolitička linija na Balkanu. A takozvani Zapadni Balkan, prepušten sebi, periodično se vraća svojim tribalnim korijenima. Unutra podijeljena, prema spolja slaba
Na unutrašnjem planu Evropskoj uniji nedostaje sposobnost postizanja konsenzusa. Tvrd stav Njemačke u svjetskoj finansijskoj krizi kao i velikodušnost Berlina za vrijeme izbjegličke krize možda jesu proizvod trenutne njemačke finansijske i humanitarne logike. Ali njemačka dosljednost u toj logici djeluje na očuvanje mira u kući kao trajni toksin. Toksičnost se mogla razviti jer su oba stava došla na kraju, a ne na početku lošeg razvoja događaja. Na primjer, prilikom prijema Grčke u eurozonu zapadne zemlje su Atini glatko progledale kroz prste. Isto se desilo prilikom prijema Bugarske, Rumunije i Hrvatske u Evropsku uniju. Dablinski sporazum po kojem izbjeglice mogu zatražiti azil samo u zemlji u koju su prvi put kročili na tlo Evroske unije godinama je štitio Njemačku preopteretivši sredozemne zemlje. Tvrdoglavo ignorisanje te činjenice napravilo je od Mediterana masovnu grobnicu, a od sirijske tragedije – evropsku izbjegličku dramu.
Američka sklonost primjeni vojne sile nije uvijek bila u interesu Evropske unije. Ta logika nije donijela samo seriju intervencija čije posljedice su bile nezamisliva razaranja i slom cijelih država u evropskom komšiluku već i opadanje solidarnosti unutar Unije. Izgleda da solidarnost sa slabijim državama i izbjeglicama postaje "staromodna". Posljedično smo dobili Bregzit u Londonu, Kačinskog u Varšavi, Orbana u Budimpešti. Putin, Erdogan i Tramp ante portas – što baš i ne olakšava cijelu stvar.
Pred raspadom?
Aktuelno stanje Evropske unije sve više podsjeća na Jugoslaviju uoči raspada. Ako se katastrofa u bivšoj Titovoj državi može lapidarno svesti na jednu formulu, onda ona glasi: Permanentna redukcija jugoslovenskog društva na navodne zajednice porijekla u kombinaciji sa ekonomskom krizom. Političke i ekonomske protivrečnosti su se preko noći vulgarno etnizirale. Tada je to u očima zapadnih posmatrača izgledalo kao atavizam, odstupanje od glavne struje istorijskog napretka. Nažalost, 25 godina poslije svega mora se konstatovati da je raspad Jugoslavije označio početak, a ne kraj jednog kobnog trenda.
Neoliberalne elite su izgleda potpuno potcijenile strah ljudi i u zapadnim društvima da ne završe na gubitničkoj strani. Sada je nacionalizam postao dio mejnstrima i u ponekoj zapadnoj prijestonici. U Beču se to skoro dovelo do ustoličavanja šovinista. Pred nama su i neizvjesni izbori u Holandiji i Francuskoj. Pri tome je karakteristično da su zapadne sile koje su pobijedile naciste razvile manje vitalna društvena antitijela protiv moderno prerušenih fašistoidnih ideologija nego zemlja u kojoj je to zlo prvobitno nastalo. Šta sada?
Ustvari, spasonosna formula je jednostavna: Trebalo bi da se zemlje koje čine Uniju udruže u složnu zajednicu vrijednosti i tako dosljedno nastupe prema okruženju. A i da praktikuju stvarnu solidarnost unutar Unije. I to iz spoznaje da je bolje na vrijeme ulagati nego poslije intervenisati. Na dužu stazu su troškovi sigurno manji, naravno, ako se u prevenciju uloži što više i to bez oklijevanja.
Nije presudno da li će EU oživjeti svoj propali ustav ili napraviti neku vrstu generalne opravke da bi došla na viši nivo – EU 4.0. Ili da li će zemlje koje čine jezgro Unije da iskorače, prije ostalih, u pravcu iskrenog udruživanja.
EU mora dostići stvarnu solidarnost, finansijsku održivost za sve članice i osposobiti se da zaista složno djeluje, inače će – propasti. Vremena je sve manje.
Bonus video:
