Lična hidrografija

Naši susreti sa raznim vodama tokom djetinjstva, odrastanja, sazrijevanja, starenja, zapravo predstavljaju našu ličnu hidrografsku kartu. Slojevitu doživljajima, sjećanjima, emocijama, značenjima. Ovaj tekst je dio moje crnogorske lične hidrografije (evo i skraćenice CLH). Jer, postoji (draga i nezaboravna) jugoslovenska i evropska lična hidrografija, pa i malo azijske.

Jednom sam, kad je moje najstarije dijete imalo četiri godine, donijela kući kartu Titograda u 1:10.000. Radila sam tada u Sekretarijatu za urbanizam. Dijete se zainteresovalo za to što radim, pogledao je raširenu kartu, a onda pokazao Moraču i rekao: Ovo je rijeka. Iz kog sjećanja, pitala sam se, četvorogodišnje dijete može prepoznati rijeku na takvoj karti. Misterija je ostala.

Inače, prve dvije rijeke u mome sjećanju su Sava i Dunav, gledano sa Kalemegdana (vjerovatno proljeće 1949). Ali, to pripada temi jugoslovenske lične hidrografije. A crnogorska lična hidrohrafija izgleda, hronološki, ovako nekako.

Ljuboviđa

Sudeći po porodičnim fotografijama, kojima učvršćujemo, nekad i dorađujemo sopstvena sjećanja, pamtim Ljuboviđu od ljeta 1950. Iz Beograda smo ljeti dolazili kod majčinih roditelja u selo Vergaševiće. Da bi se stiglo od ceste do kuće dede Toma, morala se preći Ljuboviđa, preko drvenog mostića, pa onda uz Dešovinu do kuće. Naravno, djecu nijesu sama išla na rijeku, ali sa tetkama, majkom ili bakom se često išlo. To najstarije sjećanje je vezano za kupanje ovaca i jagnjadi prije striženja (strige). Baka i deda su ih strigli (nožicama) kada se ovce osuše na suncu. Djeca su se igrala pored, tako da je sve djelovalo kao jedna vesela zajednička igra. Kasnijih godina, uzrasta od šest i više, mogli smo se i kupati na Ljuboviđi. Najstariji brat (od tetke) Rade imao je glavnu odgovornost, a mi koju godinu mlađi, imali smo takođe svoja zaduženja čuvanja još mlađih. Neka dječija hijerarhija koja nije nikada omanula. Uz pomoć starijih, na pogodnom mjestu bi produbili korito uz obalu, i eto zgode za kupanje. Voda je bila veoma hladna, svi smo cvokotali poslije kupanja, sjedeći na osunčanoj livadi.

Lim

Prvi put sam se kupala na Limu u ljeto 1956. Te godine, u junu, doselili smo se iz Beograda u Bijelo Polje. Otac je poveo mlađeg brata i mene na Sinjavac, omiljenu gradsku plažu. Brat i ja smo po malo naučili da plivamo kada smo nekolike godine prije toga bili na moru. Ono dječije, kučeće plivanje, koje klinci često sami savladaju. Naravno, u Limu je to bilo teže, ali se i usavršavalo. Od te godine Bijelo Polje mi je postalo zavičaj, a Lim najvažnija rijeka. Deceniju kasnije sam u pjesmama Rista Ratkovića „Bar“ i „Lim“ našla poetske dokaze za svoj izbor Lima za najvažniju mi rijeku u CLH.

Bistrica

Očeva sestra Zagorka Popović, teta Gora, živjela je u Ušanovićima, u neposrednoj blizini rijeke Bistrice. U to vrijeme, sredina 50-ih, do Bistrice se, naravno, pješačilo. A kad ožednite, bez ikakve bojazni, napijete se vode sa Bistrice. A tek mladice koje bi tetin sin Slavoljub za tili čas ulovio kad dođu dragi gosti. Sada, preko pola vijeka kasnije nemoćna sam da zaštitim Bistricu, od divljačkog nasrtaja „graditelja malih HE“. Ne odustajući, ipak, pozivam sve one kojima je Bistrica upisana kao važna rijeka u njihove lične hidrografske karte, na okupljanje za odbranu. Bistre Bistrice, njenih obala, voda, pastrmki, mladica. Objektivna i stručna studija opravdanosti, pokazala bi da zaštitom Bistrice i unapređenjem ribljeg fonda, kao i izgradnjom protočnih elektrana može više da se zaradi i stvori radnih mjesta nego izgradnjom malih HE. Bez ikakve štete.

Jadransko more

Prvi put Jadran sam vidjela u ljeto 1951. Majka sa mlađim bratom i mnome došla je na more, u Budvu. Brat je te zime imao šarlah, ljekari su preporučili more. Otac nije bio sa nama, vjerovatno se nije imalo dovoljno novca. Znam da su bile još dvije poznate porodice sa djecom. Imam fotografiju grupe golišave mršave djece, među kojima smo brat i ja. Naravno, svi smo se uvjerili da je more slano, po više puta. I po malo naučili da plivamo. Drugi susret sa Jadranom bio je nekoliko godina kasnije, 1956. u Bečićima, sa grupom djece iz Bijelog Polja.

Biogradsko jezero

Prvi put na Biogradskom jezeru sam bila u ljeto 1960. Prepoznala sam Šumu Striborovu iz pripovijetke Ivane Brlić Mažuranić. I tako je ostalo zauvijek. Svaki sljedeći dolazak na Biogradsko jezero, širio je, spram novih iskustava, saznanje o toj ljepoti i neponovljivosti. Jedino što se, malo po malo, gradnjom ugrožava ona prva slika bajkovitosti koju Biogradska Gora, zajedno sa Jezerom ima. Prijeteći zvuči najavljena gradnja nekog nedefinisanog ugostiteljskog objekta. Prijeteći po prirodu, bajkovitost, autentičnost. Možda se umiješa Stribor lično i spriječi nedostojne da vršljaju po njegovoj Šumi i Jezeru.

Plavsko jezero

U Plavu i na Plavskom jezeru prvi put sam bila u ljeto 1965. Grupa bjelopoljskih studenata, došavši kući na ljetnji raspust organizovali su izlet. Dođosmo iz srednjeg toka Lima na njegov izvor. Najviše, skoro jedino, se sjećam vožnje u čamcima po Jezeru. Možda je tome nešto doprinijela i jedna sačuvana fotografija. Ipak, više od toga neponovljivi doživljaj Prokletija uzvišenih nad vodom Plavskog jezera i posebana svježina vazduha kojim se svakim udahom povećava radost i doživljava mistična lakoća, skoro bestjelesnost.

Morača i Ribnica

Sredinom šezdesetih, kad je završena Jadranska magistrala, češće se iz Bijelog Polja putovalo i na more, a i u Titograd. Morača je bila tu, ali udaljena, kao i sada. Ribnica je ljeti bila skoro neprimijetna. Podgoričani imaju svoje lične hidrografije u kojima su Morača i Ribnica, bez sumnje, na prvom mjestu. Ali, osim djece i ribolovaca koji se ne obaziru kakav je pristup rijeci, prvi koji su stvarno, znalački povezali Moraču i Ribnicu sa prostorom grada (tada Titograda, sada Podgorice), bili su dvojica izvrsnih arhitekata Vukota - Tupa Vukotić, sa objektom Galeb i Vasilije - Vajo Knežević sa Sastavcima. Svetlana - Kana Radević je povezivanje učinila na drugi način - ambijentalno i vizualno. Sada se zdušno, investitor, gradska uprava i projektanti - udruženi u nedostojnom (ali unosnom) poslu, trude da raščine to što su Tupa, Vajo i, posebno, Kana načinila. Tranzicijska su vremena pogodna za Herostrate.

Tara, Zeta, Crno jezero, Skadarsko jezero, Ibar, Barno jezero, Zmijinje jezero, Zabojsko jezero i dr. biće u drugom dijelu “Lične hidrografije”.