Ženama su greške neoprostive. Oduvjek. Bilježim to svakodnevno. Ne samo to što im vjeroispovjedači svaki put zbog misli i vagine stave jaram na grlo i usta, a preko inkvizitorski sud muške mržnje, pale lomače na tijelima i danas, nego se vlaški Veliki vrač uvijek u nedostatku umnijih pitanja, poput raspaljivanja vjerske i nacionalne mržnje, sjeti da opomene žene umjesto grešne lupeže političare, pa nas kombinuje onako kao da neće sa kriminalcima. Čedomorstvo (ozakonjeno) + organizovani kriminal. Njemu se to ne dešava slučajno, posebno u eri napada na nivo osvojenih prava žena. Najčešće se poseže za pravom žena na raspolagnje sopstvenim tjelom i kriminalizuje iz usta vjeroispovjedača. Ozakonjeno “čedomorstvo” kako to reče pomenuti sveštenik, službeno se zove abortus i regularno je pravo žene da odluči s kim i kada i koliko će djece roditi. Doduše nekad bilo neprikosnoveno, a od 90-ih i ove vlasti dokinuto. Stav popa/političara pokazuju nasilnost i samovolju, retrogradnost kojoj odgovara primitivna svijest i nasilje. Glede ovog prava treba uvijek biti jasno gdje je kome mjesto. Država i vlast se čini nevješta do trenutka kada joj bude odgovaralo da se spetlja vanbračno sa crkvama. Država i društvo propuštaju, sa namjerom, da građanima/kama obezbjede savremeno obrazovanje u kojem je predmet seksualno obrazovanje značajan taman koliko i bilo koji drugi, kroz koje bi se saznavalo više o seksualnosti i odgovornosti prema sebi i zajednici, ali i razvijala kritička svijest. Seksualnosti i seksualnom identitetu pripada taman koliko i sadržajima koji uključuju vjerska i nacionalna prava. Ali je lakše i manipulativnije zloupotrijebiti javni prostor onima koji galame o nacionalnom i vjerskom narativu. Crnomatijaške koalicije uz partnersku saradanju sa političarima, sa sve većim stepenom osvajanja političke moći i uticaja godinama porobljavaju državne institucije i medije i na sebi svojstven način desekularizuju društvo koje pokazuje koliko je zapravo deklarativno sekularno. Svjedokinje smo kako se na brdovitom Balkanu pravo žena na raspolaganje sopstvenim tijelom devastira i krši na svakom koraku, regionu takođe. Postalo je praksa da se vjerske slobode i prava suprostavljalju ženskim ljudskim pravima. Tako je osvanuo “crni ponedeljak“, kao odgovor na akciju popova i političara, kada su Poljakinje stupile u generalni štrajk zbog pokušaja stavljanja tapije na njihova tijela. Na žalost žena Rusije, Duma je izglasali suludu odluku o dekriminalizaciji nasilja muškarca nad ženom, uz stupidno pojašnjenje predsjednika Dume, koji je još ranije podržao zakon o dekriminalizaciji lakših povreda u porodici, predstavljajući svoj čin: “Važno je da se ne miješamo”. Bravo, predsjedniče, mada nemate toliko nježnosti za Siriju.
Da bi se ubijeđeni učvrstili, a oni koji to nisu još uvjerili ili da bi se priprijetilo prstom stabilnom vjerskom korpusu, gospodin Radović poentira o uzroku ovakvog stanja i upire u tekovine “titoističke ideologije” (Tito je bio imun na rukoljub i saginjanje pred popovima). Radovićev zicer nije propustila da prenese RTCG koja ne bi ni postojala da nije bilo te tekovine. Ta za vjeroispovjedača sporna i osuđena “ideologija” 1946. godine dala je ženama politička, socijalna i ekonomska prava. Niko do tada. A ni danas. Vjeroispovjedači i političari se pojavljuju kao zagovarači dokidanja. Na terenu to izgleda ovako: dok sistem uništava radna prava, popovi poju da je ženama mjesto u kućama da rađaju đecu, pa makar ih siromaštvo i bijeda pojeli. A država i njene institucije, mehanizmi politika rodne ravnopravnosti, puštaju popove pred žene bez komentara ili još bolje ne bi oni da se miješaju. “Ozakonjeno čedomorstvo” grijeh je svake dobre hrišćanke! Ostale su hajvani. I niko ne prozva Odjeljenje i Odbor kako se nisu glasnuli da objasne popu u kojoj državi živi. A možda ja ne vidim dobro: crkve su pune, sluša se uništavanje žena, na doktore se baca anatema, a ona koja odluči da ipak abortira biće privedena popu da iz nje istjera đavola. Država i mehanizmi spavaju. Jutros čitam da nam je zdravstevni sistem na preposljednem mjestu po kvalitetu. Nije čudo kad se delije igraju .
Opasno je što mediji i medijske politike sviraju u istu tikvu (rade to već dugo i bez pardona) te tako svoj uticaj šire na račun poreskih obveznika, na račun političara i institucija od koje država ne potražuje porez. U lekcije iz vjeronauke se ne sumnja, ali se o ženskim pravima ne govori na televizijama jer je to nešto što vuče na radikalni feminizam. Pa se često i među pukom nam gluhim čuju povici - što je to što crnogorske feministkinje žele. Za početak sekularnu državu u kojoj se primjenjuju zakoni bilo po pitanju pola, rase, klase… To da neprikosnoveno pravo žene da odluči koliko, s kim i kada će imati djecu, ne treba gospodara do nje same. Traže da se ne miješaju babe i žabe poput primjera da se Dan sjećanja na holokaust organizuje na UDG koji se temelji na tranzicionom i ratnom plijenu. Da se preispita legalnost sticanja imovine naišlo bi se na više materijalnih dokaza. Poslednji primjer iz svakodnevnog života u Crnoj Gori pokazuje kako je lako napasti prava ženama, a svi ostaše veseli i debeli u svim sektorima. Retrogradnu ideju opozicije o materinstvu koje se nacionalizuje i verifikuje kroz doživotnu naknadu, ozakonila je nelegalna većina u Skupštini. Sada vlast izmjenom zakona dokida nivo osvojenog prava nekih žena i prijeti nezakonito onima koje neće da potpišu da im se osvojeno pravo dokine. Nema razlike između vlasti koja samovoljno dokida i prijeti nasiljem, ono što je sama usvojila, onima koje bi trebalo dobrovoljno da pristanu da im se ukine to pravo i mitropolita koji jedno pravo zakonom zaštićeno kriminalizuje. Kako sada stvari stoje ovo sve više poprima okvir sultanata u kojem je važna zlo/volja jednog ili bratstva kojeg zovu parlamentarnom demokratijom, kao u sceni koja se odvija u stripu, između Sultana koji ima vlast i Iznoguda koji hoće i mjerka svaku priliku da budem sultan umjesto sultana
U ime nacije i vjere, dvije neiscrpne teme pominjanih subjekata najlakše je udariti po ženi. Crnomantijaškoj koaliciji i političarima da se zna: pravo na abortus je žensko ljudsko pravo. Ono ne zavisi i ne smije da zavisi od samovolje popova i političara, ne zavisi od Boga i gospodara. Zavisi od volje i prava na izbor žena. To je tekovina drugog talasa feminizma i to ne smijemo izgubiti. Žena se okupljaju jer shvataju da niko nije na njihovoj strani. Dosadašnju rascjepkanost na više nivoa, polako prevazilaze, prevazilaze. Uprkos svemu.
Autorka je psihološkinja
Bonus video:
