Obično su rješenja za najkomleksnije situacije jednostavna kada ima volje, mudrosti, vizije i iskrenosti. Nama je takvo rješenje ispred nosa, pod uslovom da postojeća garnitura političara ima makar neke od ovih osobina, dobre namjere i želju da radi za javno dobro.
Zašto je Crna Gora tu gdje je? Zbog onih na vlasti koji, umjesto da oni služe Crnoj Gori hoće da Crna Gora služi njima i njihovim računima u Švajcarskoj, njihovim lažnim biznismenima i investitorima, razbojnicima i zelenašima. Ali i zbog nekih iz opozicije koji se zalažu za promjene na konceptu nacionalizma i klerikalizma, najavljujući novu eru mraka, pomjeranja granica, konflikata, tenzija, straha…
Prvi nas varaju da će Crna Gora bez njih propasti, a drugi im pomažu u toj obmani povratkom na pozicije iz 90-ih, koje izazivaju strah od novih turbulencija, vraćajući nas u doba suverenista i unionista i šireći prijetnje nezavisnosti Crne Gore. Tako poklanjaju adut oligarhiji koja je uzurpirala vlast poslije 16. oktobra 2016. dopuštajući im da ostanu u sedlu “braneći tekovine 21. maja”. Oni što su faktičkim uvođenjem vanrednog stanja na dan izbora i beskrupuloznom kupovinom glasova frizirali volju građana i koji se godinama rugaju Ustavu, svim zakonima i zdravom razumu, umjesto da budu satjerani u mišju rupu, dobijaju razorno oružje od onih što tvrde da su jedini pravi protivnici režima.
U sredini su oni koji su uvjereni da je promjena vlasti uslov za normalnu Crnu Goru, ali žele da izbjegnu opasnost da bilo koji nacionalizam postane pravac koji određuje budućnost zemlje. Gdje je onda tačka susreta crnogorske građanske opozicije i DF-a, pošto i jedni i drugi kao prioritet vide smjenu uzurpatora vlasti koji su faktički državu pretvorili u svog roba i učinili da se beznadežno osjećaju svi oni koji žele sigurnost, perspektivu, posao, pravdu i dostojanstvo?
Ta magična tačka je upravo u izlaženju u susret urgentnim problemima zemlje i potrebama građana. To, s druge strane, znači u političkom programu zamrzavanje svih tema koje dijele Crnu Goru - jezik, nacija, crkva, pismo, crnogorstvo, srpstvo, bošnjaštvo, Podgorička skupština, Božićni ustanak, partizani, četnici i zelenaši… U prvom i jedinom planu opozicione saradnje mogu biti teme od kojih zaista zavisi opstanak Crne Gore - kvalitet života, bezbjednost, standard, stanje u zdravstvu i školstvu, razvoj ekonomije i stvaranje radnih mjesta, pametno gazdovanje resursima, efikasna administracija, profesionalna policija…
Zar je teško definisati prioritete opozicione vlade, utvrditi plan ekonomskog razvoja, a krenuti od zapljene nezakonito stečene imovine, sasijecanja korupcije, razbijanja kriminalnih klanova, čišćenja državnog aparata od upliva mafije? Na taj način se preskaču dvije naizgled nepremostive prepreke - otvaraju se vrata opozicionoj saradnji, odnosno sigurnoj promjeni vlasti jer se ne dovodi u pitanje državna nezavisnost Crne Gore i konačno neko počinje da rješava goruće probleme. A smisao politike je da rješava probleme, zar ne?
Dobro zvuči, ali je to utopija, reći će mnogi. Imajući u vidu iskustvo i znajući domete naših političara - vjerovatno su u pravu. Lakše je ogrnuti se “patriotizmom”, galamiti, zloupotrebljavati nevolje ljudi i tako dobiti projektovane mandate u opozicionim klupama, nego se zaista žrtvovati za svoju zemlju i pomoći svom narodu. Ipak, možda nije ni nerealno ako znamo da je baš ovakva ideja zamalo skinula sa trona nekadašnji, moćni jedinstveni DPS. To je bilo prije 21 godinu, a njen nosilac tada je bila Narodna sloga. Da nije bilo tipične crnogorske sujete, mogla je da nadvlada, bez obzira na ondašnje metode izborne krađe.
Lako je to reći, a teško ostvariti, kazaće skeptici. Tačno. Ali zar nije posao političara da čine iskorake koji su na prvi pogled nemogući? Za početak je dovoljno da se saglasimo da je put kojim se u Crnoj Gori rjeđe ide u ovom momentu ipak najbolji put. I da budemo iskreni. Poslije će sve biti moguće.
Uspjeh ovog koncepta podrazumijeva želju da se oduži dug prema zemlji iz koje smo iznikli i da svi ugradimo svoj kamenčić u potporne stubove Crne Gore kao države na koju će njeni građani biti ponosni i koju će braniti ko god da su - Crnogorci, Srbi, Bošnjaci, Muslimani, Albanci, Hrvati, Romi…
U slučaju da DF ne zamrzne svoju nacionalističku retoriku u cilju promjena i rješavanja životnih pitanja, onda su brze promjene čista lutrija. Ako se dese pod takvim uslovima, jedini scenario koji ima izglede je da ta grupacija podrži građansku, proevropsku opciju, bez mehanizama da određuje pravac kretanja Crne Gore.
Kada se osvrnemo na crnogorsku bližu istoriju možemo mnogo toga naučiti. Crna Gora je u sutonu vladavine kralja Nikole Petrovića nestala sa mape jer je bilo premalo onih koji su bili voljni da je brane. Usudio sam se da napišem prije nekoliko godina da je jedan od razloga tome što se država tada pretvorila u slugu vojvoda i serdara i njihovih tadašnjih “biznisa”, a narod u zarobljenike. Suštinski, vlast je narodu ogadila državu. Svaka sličnost sa postreferendumskom Crnom Gorom je sasvim namjerna, a uticaj spoljnopolitičkih i unutrašnjih okolnosti ne djeluje bitno drugačijim od onog prije 99 godina.
Pošto sadašnja vladajuća garnitura očigledno nije u stanju da izvuče pouku iz 1918. godine, možda bismo svi mogli pokušati da nešto naučimo iz perioda 1941 - 1945. i poslijeratnog obračuna sa neistomišljenicima. Komunisti, četnici, federalisti i ostali su više gledali kako da satru jedni druge, uz pomoć okupatora ili saveznika, nego kako da zajedno spašavaju zemlju. Progon političkih protivnika nakon oslobođenja i izostanak otvorenog, argumentovanog dijaloga o unutrašnjim prilikama tokom rata, samo je u decenijama što su uslijedile doveo do lažne stabilnosti. Erupcija rana iz prošlosti i nacionalnih mitova, podstaknuta od političara bez savjesti, razorila je Jugoslaviju.
Danas, dok je Crna Gora u kandžama klike na vlasti, prijeti nam dugotrajno mrcvarenje i kolaps političkog i ekonomsko-finansijskog sistema. Umjesto međusobnog razumijevanja, polazeći od spoznaje da nemamo rezervnu državu do Crne Gore, neistomišljenici bi da jedni drugima nametnu svoju ideologiju i proglase je jedino ispravnom. Zato nam treba nova ideologija. Kada u Crnoj Gori budemo mijenjali vlast na izborima, mislili i govorili slobodno, obezbijedili pristojan životni standard, osjećali se sigurno i vidjeli perspektivu - možemo odmrznuti one stare u nekom sasvim drugom ambijentu. Pitanje je samo imamo li mi skoposti da konačno iskoračimo iz XX vijeka? Imamo, samo za početak treba da je otkrijemo u sebi. Autor je član Koordinacionog odbora Građanskog pokreta URA
Bonus video:
