Kao što je pokazala 2016. godina, liberalnu demokratiju više ne treba smatrati nečim nepromjenljivim, čak ni na Zapadu. I više od toga - u mnogim zapadnim zemljama povjerenje društva u demokratiju opada i to već prilično dugo traje (ovo proizlazi iz podataka na "World Values Survey" koje je analizirao politikolog Univerziteta Harvard Jaša Monk).
Kako objasniti tu tendenciju? Iz političkih potresa u 2016. može se izvući zaključak da su mnogi ljudi razočarani pasivnošću demokratije. Spori rast dohotka, nezaposlenost, nejednakost, imigracija, terorizam - vlasti se, kako izgleda, svim tim problemima ne bave dovoljno odlučno. Ispostavilo se da je politički establišment demokratskih zemalja, izgleda, u stanju neprestane obamrlosti što kod birača povećava tražnju jakih lidera koji obećavaju da će se izvući iz političkog ćorsokaka i slomiti otpor birokrata prema hrabroj, novoj politici.
Takve lidere (koji tvrde da sami mogu riješiti probleme svojih zemalja) često traže - i nalaze - u svijetu korporacija. Mnogi smatraju da su uspješni menadžeri kompanija ljudi sposobni da dostignu jasno zacrtane ciljeve i zaključuju da bi biznismen riješio socijalne probleme za koje političar nema snage.
Ipak, ovo je zabluda, jer se političko liderstvo fundamentalno razlikuje od korporativnog. Govoreći jezikom ekonomije, riječ je o granici između analize opšte i pojedinačne ravnoteže. Korporativni lideri rade za svoje akcionare i ne uznemirava ih šta se događa sa ostatkom zajednice. Ako maksimizacija dobiti zahtijeva smanjenje plata i broja zaposlenih, korporativni lider može likvidirati radna mjesta plativši višku radnika otpremnine. Što se sa tim radnicima dalje dešava - briga je nekog drugog, tačnije države.
Političke vođe su, sa svoje strane, vezane principom “jedan čovjek, jedan glas”, oni su obavezni da se podjednako brinu kako o imućnima, tako i o siromašnima, o zaposlenima i nezaposlenima. Političar je obavezan da garantuje da će nezaposleni dobiti nove mogućnosti inače rizikuje da će ostati bez njihovih glasova.
To ne znači da je jednostavnije upravljati kompanijom; ipak, nesumnjivo, njegov je posao definitivno mnogo jasniji. Lideri koji prilaze političkim zadacima korporativnim mentalitetom prije će se fokusirati na efektivnost nego na inkluziju. A opet, ako njihove reforme ignorišu ili otuđuju previše birača, te će reforme potom propasti.
Kao što smo vidjeli 2016. godine, zapadne zemlje moraju hitno da pronađu načine kompenzacije ili pomoći onima koji su gubitnici u savremenoj globalnoj ekonomiji. Tu bolnu lekciju postkomunističke zemlje su naučile još 1990-ih godina. Prema podacima posljednjeg godišnjeg izvještaja o prelaznom periodu (“Reforme za sve”), koji je pripremila Evropska banka za obnovu u razvoj, prve godine tržišnih reformi nanijele su štetu većini stanovnika tih zemalja.
Interesantno je da su mnogi ljudi koji podržavaju reforme bili pristalice “jakih lidera”. Oni su smatrali da reforme, iako su nepopularne, treba nametati društvu, i ne kočiti njihovo sprovođenje viškom demokratskih procedura. Na žalost, taj argument je doveo do suprotnog efekta, nekim jakim liderima jeste uspjelo da brzo sprovedu reforme, ali su te mjere donijele korist samo manjini; mnoge od tih reformi su kasnije ukinute.
Tipičan primjer je privatizacija. Državna preduzeća su gotovo uvijek neefikasna; po pravilu imaju previše radnika. Nakon privatizacije njihova efikasnost raste, ali personal dobija otkaze. S tačke gledišta kompanije, to jest djelimične ravnoteže, to je pozitivno. Ipak, može se pokazati da to nije tako ako razmislimo o položaju otpuštenih radnika i posljedicama njihovog otpuštanja za društvo, s tačke gledišta opšte ravnoteže.
Ako privatizacija ostavlja bez posla previše ljudi, pri čemu je to bez kompenzacije, onda većina građana počinje da je smatra nelegitimnom, što potencijalno slabi njihovu podršku privatnom vlasništvu proizvodne imovine. Upravo se to desilo u postkomunističkim zemljama - u njima je privatizacija postala ružna riječ.
Šteta pričinjena nekim nepopularnim mjerama duže traje nego same reforme. U mnogim postkomunističkim zemljama bol koju su pričinile uslovio je takve političke uslove da su na vlast dolazili lideri-populisti. I kada su neki od tih novih vođa ukidali reforme, oni su se takođe bavili likvidacijom institucionalnih troškova svoje vlasti da bi otežali mogućnost osporavanja donesenih odluka. Konsolidujući vlast, oni su počeli da preraspodjeljuju bogatstvo zemlje u korist bliskih “prijatelja”. Nije čudno što je nivo neravnopravnosti prihoda u mnogim od tih zemalja danas veći nego što je bio u momentu kada su napustili politiku privatizacije i drugih reformi.
Upravo zato su demokratske institucije tako važne. Oni daju mogućnost onima koji su imali štete od reformi da dobiju kompenzaciju. Ako funkcioniše princip “jedan čovjek, jedan glas”, onda su glasovi “gubitnika” podjednako važni kao i glasovi “pobjednika”. Istinska demokratska politika mora biti inkluzivna, i zato sporovođenje refomi u demokratskoj zemlji zahtijeva vremena i napora; a, bolni proces stvaranja široke koalicije koja podržava reforme garantuje da će mjeri biti dugoročne.
U dugoročnoj perspektivi inkluzivne reforme ostaju, a one sprovedene na brzinu - ne. Kornjača demokratije preteći će zeca diktature sa dobrim namjerama.
Autor je glavni ekonomista Evropske banke za obnovu i razvoj
Copyright: Project Syndicate, 2017.
Bonus video:
