Niko nije ni pomislio da bi Vujanović, na pitanje režimskog propagandiste, oko DPS predsjedničkog kandidata, mogao odgovoriti kako je došlo vrijeme za promjene i kako on i Milo treba da ustupe mjesto novim licima. Da Crna Gora ima predsjednika, onda bi odgovor i bio takav. Ali, zar iko i od bliže Vujanovićeve rodbine vjeruje da je on stvarni, a ne papirnati šef države
Svim patriotama, što uključuje, Džonsonove hulje, budžetske Crnogorce, osuđivane, tajkune, sindikalno rukovodstvo, biznis udruženja, rektorat, dekane, akademike, direktore škola i predškolskih ustanova, predsjednike sudova i šefove tužilaštava, ministre, SUBNOR, udrugu penzionera, Košarkaški savez i sve ostale saveze, do lova i robolova - svima njima pao je kamen sa srca kada su čuli da je Filipov kandidat za predsjednika Milo Đukanović. Svima pomenutima, kao i onima koji su ovom prilikom nepravedno izostavljeni, bilo je mnogo teško par mjeseci od kada se Šef povukao sa premijerske pozicije jer su strahovali da je njegov treći i definitivni odlazak. Bez treće nema sreće. I da je nakon skoro tri decenije vladanja Đukanović shvatio da je ne samo postao prepreka demokratizaciji i građenju države zasnovane na pravu i pravilima a ne ličnoj volji, tj. samovolji - već da je sama brojka koja govori o dužini njegovog vladanja neukusna i šokantna za evropske standarde i asocijacije kojima težimo. U čijem temelju stoji smjenjivost vlasti kao osnov demokratije i pokazatelj političkog zdravlja društva.
U ovom slučaju M. Đ. ništa nije kriv. On ni na koji način nije najavio mogućnost kandidovanja na predsjedničkim izborima i ne treba ga prije vremena osuditi za gubitak kontakta sa realnošću i nemogućnost prepoznavanja činjenice da je problem, a ne rješenje za budućnost Crne Gore.
Ovdje se radi o Filipu trećem, kome je ova titulacija proistekla ne iz kraljevske loze već iz (samo)volje Ustavnog suda koji mu je kreativnim tumačenjem najvišeg državnog akta omogućio da protivustavno triput bude kandidat za predsjednika. U stvari, sve to je Filipu obezbijedio veliki Šef. Niti bi on ikad bio ministar, a kamoli predsjednik da nije bilo volje Đukanovića. To košta.
Niko nije ni pomislio da bi Vujanović, na pitanje propagandiste, jednog iz pomenute grupe ožalošćenih, oko DPS kandidata, mogao odgovoriti kako je došlo vrijeme za promjene i kako on i Milo treba da ustupe mjesto novim licima. Da Crna Gora ima predsjednika, onda bi odgovor i bio takav. Ali, zar iko i od bliže Vujanovićeve rodbine vjeruje da je on stvarni, a ne papirnati šef države. Poput onih lasta koje smo kao djeca pravili od papira takmičeći se koja će dalje da dobaci kada se hitne iz ruke “konstruktora”.
Gdje bi Crna Gora bila danas da je u deceniji i po imala predsjednika države od integriteta i kredibiliteta?! Sposobnog da digne glas oko brojnih afera, bujanja kriminala, sloma institucija, napada na medije i slobodu govora, progona prvaka nevladinog sektora, betonizacije primorja i nacionalnih parkova, fašizacije društva kroz progon kritičara režima i promociju njegovih apologeta... Filip je činio sve suprotno - demonstrirao da su čelnici svih institucija, uključujući i poziciju predsjednika države, Đukanovićeve marionete. Umjesto izabranog prvog čovjeka države koji štiti integritet funkcije koju pokriva i lični dignitet gledali smo kopiju predsjednika i sjenku od čovjeka. Filip je bio posluga na dvoru, serviser koji bespogovorno sprovodi naloge velikog Šefa i potpisuje njegove zakone.
Predsjednik Crne Gore nema ustavno široka ovlašćenja, ali mu direktan izbor od strane građana daje veliki legitimitet koji bi trebalo da se manifestuje kroz javne istupe oko svih važnih tema u društvu.
Umjesto uloge svojevrsnog moralnog postamenta države, Filip se opredijelio za rolu statiste, koji je i po načinu i sadržaju onog što saopštava, ličio na automatsku sekretaricu koja se pritiskom na dugme ili pozivom aktivira i saopštava unaprijed zadat sadržaj.
Njegova pozicija najbolje je oslikana u sceni “izguravanja” na binu marta 2013. Šef bukvalno gurka Filipa kako bi saopštio nešto u što sam nije vjerovao - da je dobio na izborima. I prije, a posebno nakon toga, ne treba se čuditi nijednom Filipovom istupu. Naravno, ni njegovom izboru kandidata. Ni drugi način ni drugo ime za njega ne postoje.
Napokon će Filip odahnuti. Neće morati da sluša kad u kampanji pristalice DPS-a budu skandirale: Milo, Milo! Ovoga puta, ako bude po Filipu, to će se zaista odnositi na predsjedničkog kandidata DPS-a, ne kao u ranijim zgodama na nejakog, tragikomičnog Vujanovića.
(Monitor)
Bonus video:
