Istražujemo li digitalni svijet ljuljuškajući se u takozvanim društvenim mrežama, mi se nalazimo u večnoj sadašnjosti.
Tako me je pet minuta poslije videa o čovjeku koji se prošle godine u svojoj bosanskoj kasabi spalio zbog toga što su ga na cjedilu ostavili porodica, sud i politička kasta spopao i video na kojem ljudi cvokoću jer žive u šatorima na minusu koji ledi dah.
Bosanac je bio riješen da umre zbog naše ravnodušnosti. A i ljudi pod šatorima bi mogli da se uspavaju i nikad ne probude iz istog razloga. Bez obzira koja ljuta nevolja čovjeka tjera da se vatrom javno okrene protiv svog života ili da u pokušaju da izbavi goli život pobjegne iz svoje zemlje, te potraži utočište pod šatorima usred zime, u zemlji koja ga uglavnom ne želi - taj čovjek opterećuje savjest svakog od nas, savjest čovječanstva. I zato okrećemo glavu. Ako bismo predugo gledali u vatru i led od kojih stradaju ta ljudska bića, možda bi nas ta vatra žacnula, a studen se uvukla u kosti. Možda bismo mogli da zamislimo sebe na njihovom mjestu.
Možda bi nas to podsjetilo na to da smo mi - oni.
Pogledaš li bolje ko to strada onda ti nije moguće da skreneš pogled. Njegova te nesreća obavezuje. Dotakne li te, onda si ti njen dio. A ona dio tebe. Kad umočiš prst u more odmah si povezan sa svim obalama svijeta, sa cijelim čovječanstvom. Isto tako, dovoljan je jedan tačan pogled na patnju čovjeka koji živi tu iza ćoška da osjetiš sav bol svih ljudi.
Od toga se branimo jer mislimo da bismo pregorjeli od visokog napona nesreće, od količine i dubine patnje. Zato je ljudski da pokušamo da ne vidimo. Ali je ljudski i da to sebi zamjerimo.
Jedina stvarna legitimacija velikih religioznih zajednica ovog čovječanstva jeste njihova sklonost da milosrđe pretvore u obavezu. Srećne su one vjere koje od vjernika traže da nahrane gladne, napoje žedne i utješe nesrećne. I to bez razlike da li nesrećnici navijaju za njihov metafizički dres ili su iz konkurentske ekipe.
No, meni je dovoljan i Kant. Da li bi princip mog djelovanja mogao biti opšte pravilo ponašanja? Ako bih okretao glavu pred svakom nesrećom i nepravdom mogao bih da se krstim, klanjam i citiram Zlatoustog koliko hoću. Moj princip okretanja glave, proglašen za zakon, doveo bi do rasula u kojem je vučija pohlepa (moć, novac, vlast) jedini društveni pokretač.
To nije svijet koji bih voleo zaveštati djeci.
Dakle, kada gledam šta se zbivalo, šta se zbiva sa drugima, ne mogu da se otmem utisku da se to na neki način zbiva i sa mnom, sa svima nama. Peter Sloterdajk je svojevremeno zapisao da nam bombardovanje informacijama opasno otupljuje moralno čulo. Naš „kapacitet saučešća“ nije beskonačan.
Ali granična iskustva ljudi izloženih praelementima - vatri i ledu - imaju potencijal da u nama probude ljudskost. I to je naša jedina šansa.
Ja je koristim kako znam, bilježeći ovo.
Autor je urednik Deutsche Welle - programa na srpskom
Bonus video:
