Nakon Njegoša, i Andrić je, ponovo, pod sumnjom. Nije lako biti klasik u Južnih Slovena. Svako malo ih čeka kakvo “suđenje”. A iz generacije u generaciju, “sudije” su sve patuljastije i žešće.
Umjesto da čitaju svoje najveće pisce, ovdje ljudi vole da ih izvode pred - prijeki sud. Nacije, vjere, ideologije. A zapravo taj “prijeki sud” nije ništa drugo do jasna i precizna slika našeg potonuća.
Optužbe za genocidnost i mržnju prema Bosni upućene najvećem piscu kojeg je Bosna dala, nažalost, zvuče kao otužni, prečesti refren.
Ovo ludilo koje se ukazuje kao malograđanska orgija počinje da liči na početak devedesetih godina prošlog vijeka. To što ima velikih pisaca na ovim prostorima moraće, izgleda, da stanu u red, i da od malih nacionalnih birokrata i “pravovjernih” dobijaju potvrde o podobnosti.
Pa čujemo da su Njegoš i Andrić “genocidni”, da je Krleža bio ljevičar i nedovoljno Hrvat... Nisu sigurni ni Lalić, Crnjanski, Marinković. Niko tu nije siguran.
Ima nešto suludo u toj situaciji - Andrić je neodvojiv od Bosne: bilo gdje u svijetu kad se kaže Bosna, Andrić se podrazumijeva. Čak i ta Andrićeva “trostrukost” (fra Ivan-beg, kako su ga ponekad zvali) sasvim je bosanska: etnički Hrvat koji je odabrao da bude Srbin, a čitavog života je pisao o Bosni i njenim ljudima. Tako, da bez obzira na sporove i kontroverze u sve tri države, čućete da “i mi imamo jednog nobelovca”. Kao da su u Stokholmu znali da će Nobelova nagrada iz 1961. jednom biti “tri muve jednim udarcem”.
Možda je moguće razumjeti potrebu bošnjačkih intelektualaca da redefinišu neke od duhovnih konstanti koje obilježavaju modernitet na prostoru Bosne i Hercegovine, ali ova retroaktivna inkvizicija zasigurno nije način za to.
Zamislite kako bi izgledala književnost XX vijeka kad bi se neka “komisija za pravovjerje” odlučila, poput ovih kod nas, da malo - raščisti stvari. Nabokov, naime, nije “opasni pedofil”, već najveći majstor ironije, Paundovi Cantos nisu nikakav manifest fašizma, već najveća poezija pisana u XX vijeku, Selin nije (samo) desničarska hulja, već čudovište od pisca... I tako dalje.
Ideja da se politička podobnost posthumno uvodi za pisce, da se retroaktivno “sređuje” prošlost da bi bila “po našoj mjeri”, sasvim je ovdašnja, po duhu. Govori, pored ostalog, o nemogućnosti da se “svari” prošlost. A ta “probavljivost” prošlosti je, načelno, privilegija zrelosti. Ta potreba za izvođenjem mrtvih velikana na prijeki nacionalni sud govori o ljudima koji ne umiju da žive u svojoj sadašnjosti. Svaki nacionalista ovoga svijeta mrzi sadašnjost. U kosmosu nacionalista jedina dva važna vremena su - prošlost i budućnost, a oba nepostojeća. Kako lijepo objašnjava Amos Oz u romanu “Crna kutija”, takvi ljudi vide prošlost jer se tamo nalazi “raskošna” (i naravno falsifikovana) slava i sjaj “našeg naroda”, i budućnost, jer ona služi za obmanu o obnovi “stare slave”, koja nas čeka, tamo negdje u budućnosti, “kad konačno pobijedimo”. Jednako kao prošlost i ta je (projektovana) budućnost nepostojeća. Obje služe samo da bi se ponizila sadašnjost, jedino stvarno postojeće vrijeme. Ali, koje od vas traži suočenje sa sobom. Zato nacionalisti panično bježe iz sadašnjosti, jer nju ne mogu falsifikovati.
Ima jedno lijepo mjestu u Gombrovičevim Dnevnicima (neki datum iz 1957, 1958...) gdje stari majstor paradoksa objašnjava - da bi bio dobar Poljak, moraš biti dobar kao individua. A da bi bio bolja individua, treba da si manje Poljak. Ovaj silogizam je neumoljiv - dakle, što sam manje Poljak, to sam - bolji Poljak, objašnjavao je čarobnjak iz Buenos Airesa.
E, dragi Vitolde, nisu ti ni Poljaci ostali dužni, ali kako bi te tek ovdje razvukli da si ovo probao da im objasniš...
Bonus video:
