...post-istina (post-truth) proglašena je rječju godine po izboru Oksfordskog rječnika, s obje strane Atlantika. Van svake sumnje - potpuno zasluženo. Post-istina se inače shvata kao stanje u kojem činjenice nemaju nužno opredijeljujući uticaj na procese u društvu, odnosno, da dualizam - istina nasuprot koje stoji laž, prosto ne proizvodi posljedice u političkom ili širem društvenom okruženju. Upravo fenomen post-istine bio je ključni akter gotovo svih važnih dešavanja tokom te 2016. Od američkih izbora do Brexita. Tako su revnosni hroničari američke izborne kampanje utvrdili da više od dvije trećine Trampovih izjava u kampanji nije odgovaralo činjenicama. Slična stvar se dešavala i u kampanji za Brexit, nakon koje je glavni promoter Brexita Najdžel Fardž priznao da je u kampanji lagao da iz Britanije sedmično se transferiše 350 miliona funti prema EU.
No, tada je bilo kasno.
Te, 2016. počeo je početak kraja Evropske unije. Barem onakve kakvu smo je do tada znali. Britanci su na referendumu izabrali Brexit, i tako, do tada jednosmjerni tok istorije EU u pravcu širenja i integracija, učinili krajnje neizvijesnim i/ili barem dvosmjernim procesom. Građani EU sve češće su se trzali iz sna o prosperitetu, stabilnosti i sigurnosti unutar EU bedema, zbog košmara terorizma, jačanja radikalnih desnih snaga, velikog priliva migranata i izbjeglica, da bi se konačno probudili u postbrexitovskoj i post-istinitoj EU. Sve je manje glasova koji pozivaju na “više Evrope” i dalje integracije i proširenje. Više puta ponovljena, ostala je očeigledno i dalje nenaučena lekcija, da ako EU ne (p)ostane izvoznik stabilnosti i sigurnosti, prije svega na Zapadni Balkan, ali i u širi region koji podraumijeva zemlje koje obuhvata politika susjedsva EU, kroz odgovrne i koherente politike, da će vrlo brzo postati veliki uvoznik nestabilnosti. Političkim kazinom unutrašnje politike zemalja članica sve više dominiraju tipovi opasnih namjera poput Fice, Orbana i to ne samo u zemljama tzv. nove Evrope, koji ideje na kojim je utemeljena EU, tumače vrlo fleksibilno ne zamarajući se previše proceduralnim ograničenjima.
Te, 2016. svijet politike konačno se i potpuno sjedinio sa svijetom reality show i show biznisa. Premda se i ranije vrlo osnovano sumnjalo u tako nešto, ulaskom Donalda Trumpa, biznismena i zvijezde reality show u Bijelu kuću, postalo je do te mjere očigledno da se više ne može ignorisati. Administraciju koju će voditi, prema najavama, sačinjavaće ljudi zanimljivih opredijeljenja i namjera. Od kandidata za državnog sekretara, direktora giganta Exon Mobile, Rex Tillersona, nosioca ruskog Ordena prijateljstva koji nema pretjerano bogato diplomatsko iskustvo, ali ima vlastite interese i interese kompanije koju je vodio, a koji se ne poklapaju nužno sa dosadašnjom spoljnom politikom američke administracije (jedan od primjera je i ugovor koji je Exon mobile sklopio sa Vladom Rusije o istraživanju nafte na Antarktiku koji su trenutno na ledu zbog sankcija prema Rusiji), pa do predložene sekretarke obrazovanja Betsy DeVos, koja se zalaže za privatizaciju obrazovanja i smanjenje izdvajanja za javno obrazovanje. Ništa manje nisu zanimljiva ni imenovanja u oblastima odbrane i bezbjednosti, gdje svakako pažnju javnosti privuklo imenovanje penzionosanog generala Džejmsa Matisa poznatog kao bijesni pas, zbog svojih radikalnih stavova i uvjerenja. Samu završnicu izborne trke i period neposredno poslije nje obilježila je afera hakovanja izbornog štaba demokrata, za koje je američka administracija i agencije za provođenje zakona optužila Rusiju, da je hakovanjem elektronske pošte pružala direktnu podršku Trampu, čega je on bio svijestan.
Sve ovo ukazuje da će i tranzicija od stare ka ovoj administraciji biti skopčana sa izazovima, posebno imajući u vidu i vrlo nonšalantan stil novog predsjednika i ne robovanje diplomatskim konvencijama. Te, 2016. pokušaj državnog udara u Turskoj, označio je ulazak ove zemlje u duboku krizu i dalje duboke podijele društva. Masovna hapšenja uključujujući i novinare i univerzitetske profesore kao reakcija na pokušaj državnog udara, zategnuti odnosi sa EU i SAD, otvoreno neprijateljstvo s Kurdima te sve aktivnija uloga Turske u konfliktu u Siriji otvaraju brojna pitanja o budućnosti ove zemlje. Pregovori sa EU i ukidanje viza u ovom trenutnku ne djeluju kao izvjesna opcija, a Turska se sve više približava Rusiji izazivajući podozrenje NATO saveznika.
Te, 2016. najviše razloga za zadovojstvo imao je ipak predsjednik Rusije. Iako i dalje pod sankcijama, rezultat američkih izbora, razvoj događaja u EU (Brexit i jačanje desnice), agresivna vojna kampanja u Siriji, kao i zbližavanje s Turskom su razlozi koji 2016 čine izuzetno uspješnom za predsjednika Putina.
U međuvremenu, balkanske državice sa autoritarnim liderima na čelu lako su pronalazile inspiraciju, podršku i zaštitu u autoritarnim liderima Rusije i Turske, čije je prisustvo sve izraženije u regionu. Proces pridruživanja EU i prije je djelovao kao pokretna meta, sa sadašnjim razvojem događaja i u samoj EU, on izgleda kao daleka neizvjesna budućnost.
Ova, 2017. će po svemu sudeći biti ništa manje zanimljiva i post-istinita. Odnosi EU i Turske prijete da eskaliraju napuštanjem sporazuma o pitanju rješavanja izbjegličke krize, što bi označilo i novi masovni talas izbjeglica koji bi se bez sumnje desio ako Turska otvori granice, a poprište takvog razvoja događaja bio bi upravo Balkan, imajući u vidu da hermetično ograđene zemlje EU ne bi dozvolile priliv novog talasa balkanskom rutom. Nedavni neuspješni referendum u Italiji kao i predstojeći izbori u Holandiji, Njemačkoj i Francuskoj mogu dovesti na vlasti ili znatno ojačati radikalnu desnicu. Stoga se ne smije isključiti ni dodatni talas terorističkih napada s ciljem da se utiče na rezultate izbore. Takav razvoj dogadjaja bi značio sve manje posvećivanje pažnje proširenju EU i dodatno zatvaranje EU članica u nacionalne okvire, što bi ionako nestabilni Zapadni Balkan ostavilo na vjetrometini geopolitičke tržnice. Sretna nova, post-istinita 2017!
(6yka.com)
Bonus video:
