Mislim da nijesam jedini preduzetnik kome mjere Centralne banke nijesu baš jasne. Svi čekamo odgovor da li su bankari pogešno shvatili guvernera ili je guverner pogrešno shvatio bankare ili svima njima zajedno nije jasan pojam podsticaj.
Kako bismo analizirali ponuđeni set mjera moramo krenuti od definicija samog pojma podsticaj. Podsticaj kao pojam znači stimulans, motivaciju ili impuls da nešto bude bolje i nikako se ne može povezati sa odlukom da treba da smo srećni što kao krajnji rezultat dobijamo nešto gore. U konsultaciji sa bankarima sam shvatio da se kamata na kredite za tri mjeseca moratorijuma dodaje na glavnicu i samim tim podiže mjesečni anuitet. E sada, ako je tako, niko me ne može ubijediti da je to dobro i da treba da se zahvalimo nekome što imamo lošije uslove. Nakon objave mjera bankari su počeli sa kampanjom da je to sitan iznos koji treba više platiti, a ja bih postavio kontrapitanje: Gospodo bankari, zašto nijeste bili društveno odgovorni prema zajednici i odrekli se te dodatne dobiti? Ovako, ostaje gorak ukus da se htjela napraviti predstava u kojoj ništa nije rečeno i molimo vas da nas više ne podstičete, jer ćemo svi bankrotirati od siline „podsticaja“.
Banke su likvidne kaže guverner i ja se slažem sa tim. Treba istaći da su smanjile sporna potraživanja na minimum i da nemaju više tereta globalne ekonomske krize, pa samim tim imaju osnova da poguraju privredu sada kada je teško U surotnom, i oni će zateći pustoš. Nijesam siguran da ćemo naići na razumijevanje bankara, jer njihovi vlasnici žele profit. Kako su banke u Crnoj Gori mahom u inostranom vlasništvu mislim da ne možemo računati na taj vid empatije kod njih. Generalno, bankarski sistem je u posljednje vrijeme postao trom i komplikovan i bez kvalitetnog bilansa i kolaterala teško možete da dobijete kreditnu liniju. Ovdje bih morao izdvojiti pojedine manje banke koje su u nekoj mjeri sačuvale tu fleksibilnost i brzinu reagovanja, ali to nije dovoljno posmatrajući čitav sektor.
Investiciono-razvojni fond bi mogao da odigra ključnu ulogu u tom post periodu. Dobro je što su ponudili određene kreditne linije po pristupačnoj kamatnoj stopi. Mislim da bi IRF u narednom periodu trebalo da ponudi i šire pakete kreditnih linija koje bi primakao kamatnoj stopi od 1,5% i samim tim postao ozbiljan konkurent poslovnim bankama koje bi morale reagovati ako hoće da zadrže klijente. Slobodnog i jeftinog novca na tržištu ima u izobilju, tako da bi IRF mogao obezbijediti značajna sredstva koja bi plasirao privredi.
Ono sa čime nikako ne mogu da se složim, jeste namjera državnih organa da sav teret prebace na poslodavce. Kreditne linije koje su namijenjene za isplatu plata nijesu podsticaj, već dodatni namet na poslodavce. U situaciji kada većina privrednih subjekata ne smije da radi najmanje što država treba da uradi jeste da ih za te dane oslobodi plaćanja poreza i doprinosa, a da plaćanje poreza na dobit produži do kraja godine. Hrvatska, recimo, daje oko 500 eura po svakom zaposlenom koji radi u nekoj od ugroženih privrednih grana. Zemlje Evropske unije spremaju se da upumpaju ogroman novac usmjeren ka malom i srednjem biznisu, a Evropska komisija je za tu namjenu već izdvojila 37 milijardi eura. Ovaj inicijalni trošak se mora shvatiti kao zalog za budućnost, kao sigurnost svim poslodavcima da država brine o njima.
Očekivati od poslodavaca koji ne smiju da rade, a da isplaćuje plate pokazuje birokratski odnos koji ne razumije suštinu biznisa. Analiza ozbiljnog hotelijera iz barske opštine pokazuje njegov očekivani gubitak od 1,5 miliona eura, a zauzvrat od države dobija samo mogućnost da se dodatno zaduži za poreze i doprinose. Kompanija da bi nešto dala, mora nešto i da prihoduje i volio bih da mi neko stručan objasni kako sa nula prihoda možete dijeliti bilo šta. Svi mi živimo sa našim zaposlenim. Većina poslodavaca se svim srcem trudi da zadrži radnike i teorija o tome kako se jedva dočekalo da se daju otkazi je glupa i zlonamjerna. Mi samo apelujemo da nam država pomogne da zadržimo radnike, a poslodavci će znati to da cijene kako u odnosu prema državi tako i prema zaposlenima. Po mom mišljenju većina kompanija ne može izdržati da tri mjeseca ne prihoduje, da zadrži radnu snagu i da izmiruje sve obaveze. Podatak da neka kompanija ima promet od milion ili deset miliona eura ne znači da ih ima skrivene negdje u slamarici, već ukazuje na tok novca tokom godine. Većina kompanija održava likvidnost kroz očekivanu naplatu potraživanja i kreditnu podršku i ako sada presječete taj lanac posljedice su jasne. Ne kaže se džabe da će u ovoj krizi više kompanija bankrotirati nego što će, nažalost, ljudi umrijeti. Moramo razmišljati o danu poslije i šta ćemo tada zateći, pustoš ili dobru osnovu da nastavimo gdje smo stali.
Ovo je vrijeme za hrabre i krupne odluke, mora se sačuvati zdravlje u prvom redu, a nakon toga radna mjesta, osnovni elementi privrednog funkcionisanja i kompanije na kojima naša država počiva. Poslodavci ne mogu da opstanu bez svojih zaposlenih, zaposlenima trebaju poslodavci, a svima nama treba podrška države u ovakvim kriznim trenucima. Hajde da nađemo rješenje po kojem ćemo svi zajedno podijeliti teret i sačuvati našu ekonomiju. Ako se mogla jedna kompanija stimulisati sa 150 miliona eura, kako bi se sačuvala, ma koliko bila važna, moraju se naći i sredstva, kako bi se sačuvale hiljade drugih.
Ono što u najmanju ruku očekujemo jeste da će Vlada i premijer Marković obaviti dodatne konsultacije radi korekcije postojećih i donošenja novih mjera. U suprotnom, ovakav set „olakšica“ će nas, nažalost, podsjećati na onu dječiju Uzimala - Davala.
Bonus video:
