Kažu da emocije na ljude imaju efekat kao voda na biljke - previše vode i biljka može da uvene. Od uvođenja višestranačja, i vlast i opozicija pokazuju visok nivo nesposobnosti da artikulišu šira nezadovoljstva i rješavaju realne i sistemske društvene probleme.
Naime, mitomanija koja se reflektuje kroz ugrožavanje hiljadugodišnje Crne Gore s jedne i svesrpstva s druge strane, djeluje kao plodno tle za dalju poharu društvenih i privrednih potencijala i devastaciju životne sredine.
Kako li se sada osjećaju svi oni koji su povjerovali u tezu prvo država pa demokratija? Sjećaju li se možda privatizacije Telekoma pod devizom da će se tim novcem graditi autoput? Da li se zaboravilo ko je potirao sve što je imalo prizvuk antifašističkog? Kako su nestajala imena ulica Moše Pijade ili Bulevara Ivana Milutinovića, kako su devastirani objekti poput knjižare i kina „Kultura“, ili otuđenje kulturnog i istorijskog nasljeđa.
Koliko bizarno izgleda da se oni, koji su tada gasili sve antifašističko, jugoslovensko ili crnogorsko, izdaju za čuvare države. Naravno, umnogome im pomažu dio predstavnika civilnog sektora ali i formalne opozicije – neki ćutnjom, a neki fingiranim negodovanjem. Kako to izgleda?
Na mig iz vlasti, sa izraženim stokholmskim sindromom, vojvoda Mandić poziva na otkopavanje oružja, konstatujući da nema pravne sigurnosti i da je vlast kriminalna, a pritom odlučan da nastupi na izborima. Korak mu drži nespretni preduzetnik i lokalni namjesnik, koji se pita šta će nama Evropska unija, tj. šta će nama uređeni sistem. Dakako, Budva je idealan primjer, koji pokazuje i da se u tako finansijski potentnoj opštini, opozicija pokazala zabrinjavajuće nesposobnom. Na koncu, ne iskoristiti zicer koji im je servirao prvo pokret Odupri se, pa sada u kontinuitetu MPC, govori u prilog tezi nespremnosti opozicije da se preuzme odgovornost i pošalje poruka da bez fer uslova nema izbora.
Nije novost ako se konstatuje da se vlast najviše plaši ulice i bojkota, jer su ulicom i došli na vlast i uspostavili odnarođeni sistem. Uz pritisak međunarodnih partnera, nakon više od 3 godine uslijedio je poziv na dijalog. Kako li izgleda da vas poziva onaj koji vam uporno govori da ste neprijatelji sopstvene države, a ni u svojoj partiji se ne pita? Kako vam djeluje učešće u dijalogu, u situaciji sa smanjenim slobodama, dodatnom zatvorenošću organa državne uprave i lokalne samouprave, progonom medija i novinara? Nakon više od 3 godine, pristajete na razgovor, a pritom je usvojen plan rada Vlade za 2020. godinu. O čemu ćete razgovarati? Kako razgovor, tako i predstojeće izborni ciklus. Ako je opozicija spremna da uzme učešća na izborima u Tivtu, onda joj ne smeta ni kriminalna vlast (kako je sami nazivaju) ni nedostatak uslova za fer uslova.
Tako predviđeni scenarija, da nije tragičan, valjalo bi ekranizovati. Bina Crnogorskog narodnog pozorišta, negdje oktobar 2020. godine - proslava. Ne zna se šta se tačno slavi, ali je atmosfera vanredno svečarska. Publika čeka i čeka. Izlaze redom “junaci”, Duško Marković, Duško Knežević, Andrija Mandić, Purko Ivančević, Milo Đukanović, Miodrag Živković, Ranko Krivokapić, Darko Pajović, Peđa Bulatović i naravno Novak (nije Đoković, Kilibarda je). U glasu se obraćaju publici. Ljudi, hvala vam. Ovo je najbolja predstava - 30 godina i još traje. Pogledajte što smo vam napravili. Bilo je svega - tragedije, komedije, akcije, erotike „B“ produkcije, drame svakodnevne, a vi ste i dalje tu.
Svijetla se gase, zavjesa se spušta, a mi? Da malo stanemo ispred ogledala? Pogledamo svoje ukućane? Pogledajmo se u oči ili u svoj frižider? Komšiluk? Dom zdravlja? Škola? Javni prevoz? Razumimo da nas najgori predstavljaju, dok je alternativa užasna, a normalnost potisnuta. Građanine, vrijeme je odluka!
Bonus video:
