Izložba sa pet zvjezdica

Oprosti mi Leso, gdje god da si...

Pa kaže: Sve je stalo, sve miruje, prašina je sjenku skrila,/ a Cetinje, pod Lovćenom, slutnja teška pohodila./ Al’ odnekud vila kliče - Nikad bolje bilo nije/ u prsima nadutijem, herojsko nam srce bije!/ Samo naprijed, nema nazad, nije bilo što je bilo,/ da ne ludo vrijeme ovo, ne bi u mah preskočilo.

Tako nekako...

U ovih 15 i kusur godina, koliko ima od kad se prvi moj tekst pojavio na devetoj strani ART-a, barem 30 tekstova sam otvorio konstatacijom da mi nikad nije bio potreban razlog/povod da se zaletim na Cetinje ravno i ništa manje slavno. Samo kad se sjetim koliko sam puta bajsom - pedalom - izvukao do gore... Ali nikad ne reci nikad. Ne znam, iskreno, kada sam posljednji put bio na Cetinju. Nije do Cetinja, da se razumijemo, do mene je. Ispade, eto, da mi u potonje vrijeme treba povod da potegnem gore - a boljega povoda od otvaranja izložbe radova Siniše Radulovića u Crnogorskoj galeriji moderne umjetnosti “Dado Đurić” (bivša Narodna banka pokojnoga Petra Vulovića) odavno nije bilo. Sjećam se Radulovićeve izložbe u Ateljeu Dado - u Malome Dadu - Flattened Fauna - ima tome i do tri godinice - a sjećam se i da me Radulović pitao - kad sam se, ničim izazvan, pojavio tamo - Jesi li došao samo radi izložbe? Došao sam, rekoh, 75 posto radi izložbe, a 25 posto radi Cetinja. Molim lijepo.

Ovoga puta me Radulović mladi - koji se rodio iste godine kad sam maturirao - nije pitao da li sam došao samo radi izložbe - a da me pitao, rekao bih mu da sam tu 50 posto radi izložbe, 25 posto radi Vulovićeve zgrade - koju sve više cijenim kako mi, vremenom, postaje sve jasnija (na stranu recentna intervencija) - i 25 posto radi Cetinja. Molim lijepo.

A onda se tu, na drugom spratu Velikoga Dada, pojavila gospođica - zadihana i sva crvena u licu - i još s crvenim šalom. Bila je vidno uzbuđena. Čulo se kako joj bije srce mlado. I samo je konstatovala, više za sebe nego za publiku - Stigla sam! Druga gospođica, koja se tu zatekla, odmah je priskočila da je pozdravi i poljubi - vidno iznenađena što je vidi. Jesi li, veli, časti ti, zapucala noćas iz Podgorice na Cetinje ravno i ništa manje slavno samo radi Sinišine izložbe? Jesam! - veli ova. Cetinje nije pominjala, doduše... A sad ozbiljno. Još od trenutka kad sam vidio knjigu “Feb je čekao olovku”, Brana Mandića - taj savršeni objekat koji je dizajnirao niko drugi do Siniša Radulović - razmišljao sam o tome kako bi se Radulović ponašao/pronašao u zahtjevnijem prostoru od Maloga Dada. U tom trenutku - ima tome i do par godinica - Veliki Dado mi nije pao na pamet - nisam bio toliko pametan - bez obzira što postoji stanovita, vrlo jasna paralela između pomenute knjige - dizajna knjige - i interijera Velikoga Dada. Gotovo nemoguće je bilo previdjeti svu tu bjelinu (koja posjeduje neki nadnaravni, jestivi kvalitet) - ali eto, nije mi sinulo, tada, da će se Radulovićeva veća izložba (da ne kažem velika - očekujem njegovu još veću izložbu u dogledno vrijeme) desiti baš u Velikome Dadu - bez obzira što je baš u tom prostoru - ima tome i do godinica - bila upriličena dodjela nagrade Milčik - koja je pripala nikome drugome do Siniši Raduloviću (nikome drugome nije ni mogla da pripadne, ako mene pitate).

Kako bilo, kad sam čuo da se otvara izložba radova Siniše Radulovića na Cetinju, u Velikome Dadu, jedva sam čekao da to vidim.

Jedva sam čekao da vidim i Cetinje. Prije nego što sam ovjerio Radulovićevu izložbu, prisustvovao sam - bio sam počastvovan da prisustvujem - razmjeni tekućih informacija između dvojice Cetinjana - mojega prijatelja i njegovoga prijatelja. Neću ni pokušati da vam to prenesem - nisam lud - bila bi to apsolutno nemoguća misija - samo ću reći da sam baš zavidio obojici na tom ritmu - na strahovitoj brzini kojom su razmijenili impozantne količine tekućih informacija - na toj čistoj priči, bez ikakvih uvoda, objašnjenja i pojašnjenja - up to the point - brzo, čisto i beskrajno lako. Cetinjski lako - znači cinično, oporo do zla boga - i ljudski. I to s nogu, u prolazu. Strašno mi to nedostaje. U to ne možeš uskočiti iz off-a. To se gradi - godinama i generacijama. Toga u Podgorici (više) nema. Podgorica je sve veća i veća - ali je sve manje i manje grad...

OK, izložba. Siniša je na drugom spratu Velikoga Dada (ili je to ipak bio treći sprat...), okačio ovo i ono - malo od ovoga, malo od onoga, malo od ovamo, malo od onamo. Okačio je, na primjer, jedna baš lijepa vrata od Obodovog frižidera na zid. Digi-din-Obodin - prava, pravcata vrata - prave bež boje - možda malo uža nego što bismo očekivali - a komad poda, koji je valjda išao u kompletu sa tim vratima, presvukao je nekakvom trakom tapisona - ukočenom, debelom trakom, malo podvijenom na kraju prema vratima - i to trakom neke opako-crvene boje (džem od malina, drenjina, usirena krv) i nestvarne teksture/strukture - tako da je sve to zajedno najviše ličilo, ako ostanemo u domenu konotacija na račun jestivih tvari - na moj omiljeni kolač - cheesecake. To mi se, recimo, baš dopalo... Dopale su mi se i dvije plastične figurice lavova u interesantnoj pozi - ofarbane u zlatno - i utopljene, zainat, u crni kvadrat platna - platna ofarbanog u mat-crno i rastegnutog na blind ramu - ali mi je jade zadavala ona cijev od rostfraja, postavljena uz ram, koso uz zid (vjerovatno radi tzv. disbalansa) - a malo je falilo da te lavove povežem sa nečim - ili sa nečim drugim. Ali eto, ostadoše nepovezani.

Sve sam ovjerio, podrazumijeva se, ništa mi nije promaklo, ni najsitniji detalj. Čak sam ušao, već dobrano rezigniran, i u prostor u kojem se nalazio video rad (jedan od dva - i to onaj veći). Na zidu je neka gospođa - i to u dvije projekcije (mislim da je isti materijal - footage - išao u obje projekcije, uz vremenski odmak - delay - a možda je bilo i neke gimnastike sa zumiranjem) preglumljivala za sve pare. Recimo da je njen zadatak bio da prizove strepnju - zebnju, zabrinutost, zlu slutnju, strah, ili što već - i sve to (Sveto Gavrov Popović) u krupnom planu - u crno bijeloj tehnici. Recimo da je to bio insert iz nekog filma - a recimo i da je baš to najviše bilo na tragu nečega što sam očekivao od Radulovića.

I dok sam pokušavao da napravim par fotografija, postao sam sasvim svjestan zvuka. Zvuk čovječe! Uz projekciju - projekcije, pardon - išlo je nešto što je prizivalo otkucaje srca - ritam srca - intenziviran ritam srca. Sveprisutni - dum, dum, dum, dum, dum - vrlo postojani - dum, dum, dum, dum, dum - i malo ubrzani, zakleo bih se - dum, dum, dum, dum, dum - ritam srca. I desilo se da mi je taj intenzivirani, sveprisutni, postojani i (valjda zbog te silne strepnje) malo ubrzani ritam srca - kao globalni fenomen, što bi se reklo - prizvao Darka Džambasova- kultnu ličnost Beograda devedesetih - odnosno bend “Robna kuća” - i njihov veliki hit “Nahranite hladne”. Pa kaže: “Zašto traže mnogo, kad treba im malo/ Sve je prosto kao i pre/ Ko ne leti ne može da padne/ Nahranite hladne, nahranite hladne/ I njima prolazi vreme...”.

Ritam srca...

I tako je taj - dum, dum, dum, dum, dum - ritam srca učinio da se ipak zavrti (zarđali) ringišpil u mojoj glavi - i da izložba radova Siniše Radulovića na Cetinju ravnome i ništa manje slavnome, u Velikome Dadu, poluči svih pet zvjezdica kod mene - i još jednu, šestu, za dobru mjeru - ali konkretno o tim zvjezdicama - o tome kako mi je u tom - dum,dum, dum, dum, dum - trenutku izložba postala jasna - ipak u sljedećem, ili u nekom od sljedećih brojeva...

Arrivederci ragazzi...