Eksjugosloveni: Mladi, obrazovani i rasuti po svijetu

Za `Vijesti` sam o Eksjugoslovenima pisala jednom ranije. Radilo se o ovoj novoj generaciji mladih ljudi koje srećemo u sve većem broju na mnogim aerodromima, gdje pomiješani sa ekumenskom klasom ostalih mladih ljudi ove planete, reprezentuju jedan, po svom obimu, dosada neviđeni trend apatridnosti. Ne treba posebno naglašavati da je taj trend u suprotnosti sa nacionalnim, štaviše, nacionalističkim stavom, da se nacionalno tkivo što više zbije i što manje miješa sa ostalima. Obzirom da ti dolasci, ali i odlasci, ne prestaju, da ti mladi apatridi dolaze i odlaze iz vaših života, nemoguće je a da povremeno ne podvučete crtu i ne vidite ko se, osim porodice i nekolicine starih prijatelja, kreće u vašoj orbiti. U mom slučaju su to posljednjih godina bili upravo ovi mladi ljudi, pretežno eksjugoslovenskog porijekla. Sve u svemu, bile su to lijepe godine, ispunjene novim ljudima, novim temama i iskustvima.

Praznici, naši i danski, bili su povodi za sastajanje. Ti susreti generacija, one koja je prošla sito i rešeto poput nas dvoje, mog muža i mene, i tih, dvadeset i kusur godišnjaka, koji su se uputili u svijet sa vizijom da žele nešto više od života, bili su susreti u kojima smo se uzajamno obogaćivali. Mi smo savjetima o tome kako treba navigavati na ovdašnjem radnom tržištu, rvati se sa poreskim sistemom koji se nipošto ne smije ignorisati, bar ne u ovom dijelu svijeta, te insistiranjem na neophodnosti pravljenja realnog kućnog budžeta, bili možda i previše prizemni i nekako roditeljski odgovorni. Naši novi prijatelji su opet bili u svijetu svojih studija, ambicioznih magistarskih i doktorskih teza, obzirom da je najveći broj njih došao ovamo da ih dovrši, a ako se posreći i unovči kasnije na spomenutom radnom tržištu. Miješale su se tu humaniora i prirodne nauke, razgovor za stolom postao je rastegljiv diskurs u kom je bilo mjesta za Kirkegordovu filozofiju, probleme vode na nivou planete, pravne začkoljice oko osiguranja kod velikih svjetskih firmi i još mnogo toga.

Većina ovih mladih ljudi su sinovi i kćeri generacije koja se na jugoslovenskim prostorima duhovno i intelektualno formirala u posljednjim decenijama prošlog stoljeća, tj. u vrijeme naglašeno oživljene istorijske svijesti, pa ne čudi što su baš te kćeri i sinovi dobili imena upravo iz registra imena tog nacionalnog i istorijskog sentimenta. Sve je, naravno, u suprotnosti sa činjenicom da su te Simonide, Miloši, Uglješe, Uroši, Nemanje, postali dio svjetske klase mladih ljudi koja je sve udaljenija od namijenjene im nacionalne sudbine, što se dogodilo u velikom broju slučajeva i sa njihovim roditeljima, koji su se i sami izmjestili iz svoje zemlje/zemalja, jedni isprepadani NATO-vim bombama, drugi deziuzionisani u mogućnosti brzog društvenog i privrednog oporavka na prostorima bivše Jugoslavije u postsocijalističkoj eri.

Interesantno je bilo da su se ovi nadareni mladi ljudi odlične edukacije, uprkos svom poprilično velikom internacionalnom iskustvu, okupili oko folklora i društva `Opanak`, koje je njegovalo, i njeguje još uvijek, tradiciju. Neko uporište, valjda, mora postojati, komentarisali smo, pa makar je to i opanak koji nema neku aktuelnu funkciju, osim što podsjeća na zajedničku ruralnu prošlost, a biće i naglašava pomalo ironičan stav prema svemu.

”Na folklor dolazi puno lepih devojaka,” objasnio je jedan od naših novih prijatelja, čija je majka, visoka eksjugoslovenska intelektualka, u dnevnim vajber-razgovorima bila takođe začuđena da njen sin, doktorand filozofije, ide baš na folklor. I to u Kopenhagenu, gdje bi trebalo da je miljama daleko od Balkana i njegovog ruralnog nasljeđa!

Bilo je među njima i ljubavnih veza, štaviše, neke su se razvile u prave love stories i mi smo bili iznimno sretni ako smo bar malo doprinijeli, ako ne njihovom happy endu, a ono bar kratkotrajnoj sreći tih mladih ljudi koji su se neočekivano našli u našim životima.

Isto tako, pomalo neočekivano i na brzinu su nestali, kao da su se vratili svom usudu, svojoj apatridnosti. Neki od njih su danas u Londonu, Beču i Pekingu. Sračunali su da je učenje jednog malog jezika kakav je danski prevelika investicija. Pogotovo oni sa humanističkim obrazovanjem ocijenili su da je ono nedovoljno da im na ovdašnjem razmaženom radnom tržištu obezbijedi dobre plaće i solidan socijalni status. Neki su se sasvim primakli granicama bivše Jugoslavije i roditeljskog suporta, ako, ne daj bože, zatreba pomoć, a samo mali broj je još uvijek ovdje, u očekivanju završetka studija. Dokle će doći i gdje će se skrasiti ovi mladi Eksjugosloveni visokog obrazovanja i lijepih kućnih manira, izraženih ne samo u obaveznom buketiću cvijeća i maloj bombonjeri koja se poklanja domaćici večeri, nego i finim sms porukama za ovaj ili onaj praznik, ostaje pitanje i sada, kad su daleko i kad se više ne viđamo na večerima upriličenim raznim povodima.

Nije da novi mladi ljudi više ne dolaze u ovaj dio svijeta, naprotiv, imigracija mladih Eksjugoslovena se nastavlja. Ne dolaze, istina, u velikim brojevima kao u vrijeme posljednjeg rata na jugoslovenskim prostorima kada se dolazilo masovno, na stotine i hiljade, ali dolaze konstantno, kao voda koja ne teče u mlazu, nego curi stalno, kap po kap.

Na sjever Evrope dolazilo se sa naših prostora u toku prošlog vijeka najprije sistematično i organizovano kao u Drugom svjetskom ratu kada su u Norvešku stigli ratni zarobljenici i logoraši Sajmišta i Jasenovca, određeni da po njemačkom nalogu grade strateški važne objekte u slučaju da dođe do britanske ili sovjetske invazije. Kasnije se dolazilo spontano, po potrebama ovdašnjeg radnog tržišta. U tom talasu su 60 i 70-ih godina stigli većinom Crnogorci i Vlasi iz istočne Srbije, koji, pored etnički šarolikog izbjegličkog talasa koji je slijedio 90-ih godina, predstavljaju dvije najmarkantnije naše zajednice u Danskoj, i posebno u njenom glavnom gradu. Za razliku od ovih skromno obrazovanih ekonomskih migranata, danas sa naših prostora dolaze oni najobrazovaniji, zakićeni magistarskim i doktorskim titulama.

Naravno da kad sretnete našeg ljekara u danskoj bolnici postavite sebi logično pitanje: šta jedan već završeni ljekar specijalista iz Beograda, ili čak bračni par ljekara specijalista sa djecom, traži van onoga što može dobiti kod nas jer i tamo su traženi i imaju status u društvu. Oni lično ističu da je ono što ih je pokrenulo prije svega stabilnost i društvena sređenost, a tek onda novac i materijalna dobra.

Nema među njima velikih idealista i zanesenjaka poput jednog Marka Milunovića Pipera (1918-2009), koji je uprkos stradanju po zatvorima komunističke Jugoslavije ostao Jugosloven i ubijeđeni socijalista velikog formata, učestvujući tokom svog emigrantskog života u Švedskoj aktivno u socijalističkom internacionalnom pokretu.

Pa ipak, prerano je donositi konačne sudove. Možda će njihove fine diploma i akademske titule iznjedriti neke nove načnike od formata, umjetnike i univerzitetske profesore. Mladi su još uvijek, treba sačekati da se vidi šta i koje mjesto im je sudbina namijenila.