Priču o muškarcu, o ženi, o muško-ženskim odnosima, upotrebi žene i nametanju uloge toj ženi, mlađoj, starijoj, savremenoj ili ne, o međusobnoj toleranciji i solidarnosti, priču o porodici, o društvu, komforu, o manama, vrlinama i krivicama naših uloga i naših života, kroz komičan način donosi troje glumaca-entuzijasta. Đorđije Tatić, Anđelija Rondović i Marija Đurić premijerno su preksinoć na Manifestaciji kamernih dramskih ostvarenja MAKADO izveli komad "Žena koja je skuvala svog muža", po tekstu britanske spisateljice Debi Izit, u produkciji Korifej teatra, koprodukciji Centra za kulturu iz Kolašina i uz podršku Opštine Kolašin.
Reklo bi se da je centar komada žena i sve njene uloge - supruge, ljubavnice, domaćice, prijateljice, pa i sebe.
“Nakon predstave ne volim da komentarišem poentu već da pozovem ljude da dođu opet i pogledaju komad, jer će imati šta da vide i prepoznaju. Radili smo sa namjerom, istraživali, nijesmo tezgarili, kako to inače kažemo. Iako je predstava komična ona pokreće ozbiljne teme i namijenjena je i muškarcima i ženama. Ipak, da nemamo jednog muškarca manipulatora, koji se razmeće i ne zna za granicu koliko i kako može, vjerovatno ne bi bilo ni ovoga komada", istakla je Rondović za "Vijesti".
Njena koleginica dodaje da su stvarni likovi inspiracija djela, jer su oni "naši prethodnici i savremenici".
"Pitanje je šta je centar komada. Naizgled jeste riječ o muško-ženskim odnosima, ali postoji i paralelna priča koja je i rivalstvo žena, između ostalog. Muškarcu je omogućeno da sjedi na dvije stolice jer se one takmiče. Treba shvatiti granicu ili dozu krivice žene i muškarca za ovakve i slične situacije", kaže Đurić.
Predstava otvara mnoga pitanja, poručuje Tatić, pa će se svako u publici zapitati i prepoznati.
"Poenta komada je i upotreba žene. Muškarac kog smo prikazali se kod jedne žene hrani i živi, a kod druge ide po seks. U njegovim pokušajima da preoblikuje svoju ženu i prilagodi je sebi, ona se ne da. Laura je zapravo njegova Hilari kada je bila mlada, samo što je Hilari dozvolila da bude oblikovana, a Laura ne dozvoljava", kaže Tatić i ističe da je kroz sve to ispričana priča o društvu, a “ne samo o muško-ženskim odnosima".
Rondovićeva je dodala da je osvrt na današnje vrijeme doprinio osavremenjavanju djela.
"Komad je pisan u epohi i ona nas je i zavela. Mislili smo da ćemo tako raditi, a onda smo je se odrekli, ali ne i stvari koje ona nosi sa sobom, ne i seksualne revolucije, borbe za prava žena, to su bile stvari koje smo morali saznati da bismo vidjeli gdje problem počiva. Radnju smo smjestili u 21. vijek jer je zapravo isto, samo pogledajte oko sebe. Nažalost, mi danas idemo u drugu krajnost, ali na sreću imamo neke 'kao' jednakosti", kazala je Rondovićeva.
Ekipa je zajedno radila na režiji, a "Vijestima" su otkrili i kako je proces tekao.
"Tekst je napisan kao scenario, pa nas nije ograničavao kada je u pitanju prostor - veći dio proba smo radili na stanu nekog od nas, a samim tim smo postigli veću intimu i slobodu, iako je bilo neobično raditi u takvim uslovima", kaže Đurićeva.
Tatić, kao "jedini muškarac", nije imao prednost u kolektivnoj režiji, a šale se i da se predstava ne zove tek tako "Žena koja je skuvala svog muža".
"Ja sam od početka prepustio Anđeliji i Mariji da vode, jer su one 'motori' i najbolje su znale da donesu odluku o stvarima koje se posmatraju iz ženskog ugla. Ja sam tokom procesa dosta saznao o ženama, uglavnom vidljive stvari koje često zaobilazimo", rekao je on, a Đurićeva dodaje da su se fokusirali na karaktere likova.
"Najbolje je reći da ovaj komad nije nastao iz režije već iz bavljenja našim karakterima, pa je njihov susret ispričao priču, a režija se sama desila. U njihovoj kolektivnoj i zajedničkoj bezočnosti i sebičnosti niko nije zadovoljan. Ovo je komad i o muškoj i o ženskoj strani života - komad koji priča priču i poslije kojeg će se ljudi zapitati da li im je udoban život koji žive", istakla je ona.
Mlada glumica je kazala i da im je, nakon čitavog procesa, trebala reakcija publike.
“Dugo vremena na ovome radimo nas troje uz pomoć još par osoba. Trebala nam je reakcija publike, a osjećam da smo pustili neki život iz likova koje smo igrali tako da nam je publika definitivno bila velika podrška. Posebno sam zadovoljna jer je rad na ovoj predstavi naša inicijativa i naš projekat koji smo hrabro odbranili”, rekla je Đurić.
Tatić ističe da je bitno naglasiti produkcijski dio: Korifej teatar, Centar za kulturu Kolašin i podršku Opštine Kolašin, a kada je kreativni, stvaralački dio u pitanju - njima je bilo i zabavno i zanimljivo, i zaključuje:
“Zato je proces tekao lagano, bez nesuglasica i nedoumica, pomagali smo se i zajedno radili. Mislim da je Crna Gora dobila još jednu dobru predstavu”.
Koliko se ulaže u kulturu toliko se ulaže i u identitet
S obzirom na to da su Tatić i Rondović sa predstavom “Krivica” gostovali u mnogim evropskim teatrima, a da je Đurić imala priliku da glumi u regionu, za “Vijesti” su podijelili utiske i o statusu pozorišta u inostranstvu i kod nas.
“Ne znam gdje smo napravili grešku, ali u Crnoj Gori ljudi prema glumcima ili umjetnicima nemaju odnos poštovanja, a kamoli svijest o važnosti onoga čime se bavimo, što ne bih rekla da je slučaj u regionu”, kaže Đurić, a Rondović ističe da je slična situacija svuda.
“Živimo u epidemiji i takvo stanje nije samo kod nas. Posebno mi je žao što u Crnoj Gori imamo malo pozorišta i nemamo namjeru da se širimo. Mi se pokrećemo i to je ozbiljna stvar. Nije u redu da se enormne sume novca izdvajaju za koncerte folk pjevača ili zabavljača, a da se za manje pare ne napravi festival sa nekolike predstave koje će naša omladina pogledati. Nije sramota i krivica što većina naše omladine nikada nije bila u pozorištu a u bioskopima su redovni. Nema bunta, nema revolucije...”.
Tatić je istakao da oni u nezavisnoj produkciji rade sa zadovoljstvom, ali i inatom.
“Mi smo generalno država koja mnogo priča o ulaganju u kulturu i prvi smo koji će mahati identitetom, a kultura je identitet. Koliko se ulaže u kulturu toliko se ulaže i u identitet. Licemjerni smo. Nama u nezavisnoj produkciji nije teško, mi to radimo sa zadovoljstvom i ne damo se, zainatili smo se. Odlučili smo se na ovaj poziv i ne možemo da sjedimo i čekamo”, kaže on, a Rondovićeva dodaje:
“Za prošli Korifej je moja majka kuvala hranu za glumce - međunarodni festival, mjesec dana, više od 20 programa, dakle - ko hoće to i može”. Po uzoru kako se može, Tatić poručuje da je iskrena saradnja dovoljna.
“Ima dosta institucija koje mogu da probude kulturu kod nas. Spoj ministarstava, pozorišta, drugih ustanova mogu da probude mlade ljude koji su naša budućnost, naša publika i građani. Budući predsjednici vlade sjede u đačkim klupama, budući vatrogasci, policajci, pravnici, učitelji, sportisti...”.
Ovo društvo ne može da se navikne na žive ljude
Čemu pozorište služi?, pita se Tatić.
“Ono može biti zabavljačko, ali danas je više nego ikad potrebno da preispituje. Nas interesuje porodica i ono što se u njoj dešava, jer se to reflektuje na čitavo društvo, pa samim tim i ova predstava je ogledalo svega”, kaže on. I koliko god neka predstava nudi spektakularnu scenografiju, svaka je “dužna da ispriča priču”, ističe Đurić.
“Jer, mislim da smo došli do duhovnog siromaštva. Ja sam, kratko ali dovoljno, imala priliku da raddim sa djecom u školi glume. Sa velikom tugom moram reći da je njihov nivo mašte ograničen našom estradom. Roditelji su ti koji treba da se okrenu i pogledaju kako odrastaju djeca i kako se razvija omladina”, poručuje ona, a Rondović dodaje:
“Shvatili da moramo biti društveno odgovorni i da u teatru moramo pričati priču, a teatar bez angažovanosti nije teatar. To je potrebno ovom društvu koje ne može da se navikne na žive ljude. Teatar ima katarzično dejstvo”, kaže ona i zaključuje:
“Mislim da smo podstrek ljudima da stvaraju i rade u okviru nezavisnih scena. Primjer smo ljudi koji kada završe sa obrazovanjem ne čekaju. Naravno da svi težimo profesionalnim pozorištima, ali nezavisna scena je nešto posebno. Hvala svima koji to podržavaju”.
Bonus video:
