Sebe nazivam slikarom opšte prakse. Motivi zavise od raspoloženja i inspiracije. Jedno vrijeme samo sam radio dame sa kišobranima, zatim vozove, pa snijeg… Ne znam. Kažu da uspijevam u tome što radim jer na svakoj slici nađem tu atmosferu. Koliko je bitan kolorit, toliko je bitna i atmosfera”, priča za “Vijesti” slikar Zoran Mićanović, dok u ateljeu stvara neke “nove nikšićke priče”, pošto za njegove slike mnogi kažu da su svjedočanstva grada podno Trebjese.
Iako se sa bojama druži četiri decenije u “ozbiljne” slikarske vode je uplovio prije 25 ljeta, kada je, kako reče, ostavio kafane i boemski život.
“Moj život ima tri etape - odrastanje, kafane i slikarstvo. Inspiraciju sam našao u kafani. Dovoljno se tokom godina nagomilala i sada je samo ‘sipam’. Kafana je velika škola samo ko je pametno koristi”, sa osmijehom kaže slikar za koga je njegov kolega, Miomir Mišo Vemić zapisao:
“Ovog nikšićkog autora ne smatram pukim hroničarem vremena, ne mislim da je čuvar svjedočanstava sredine u kojoj živi, nego velim da je on umjetnik koji pokušava sačuvati ovo malo duše u nama”.
Mićanović je prvu samostalnu izložbu imao prije dvadesetak godina u rodnom gradu, u hotelu “Onogošt”. Priznaje da su kolege, kada su vidjeli njegove slike, bile prijatno iznenađene. Nije sujetan pa dodaje da su njegove slike danas “mnogo ozbiljnije” jer je postepeno sazrijevao.
“Svi slikari koji me znaju reći će da niko nije brže sazrijevao od mene. Ali, to je zato što sam stalno u ateljeu i stalno radim. A u slikarstvu je veoma bitan rad. Talenat je tu 10-15 odsto, a ostalo samo rad. I onda mora biti napretka”, kaže ovaj šezdesetjednogodišnjak koji je penziju stekao u nekadašnjem gigantu, nikšićkoj Željezari.
“Čim sam postao punoljetan i završio školu odmah sam se zaposlio. U školi sam učio samo ono što me interesovalo. Upisao sam bio i Pedagošku, likovni odsjek, ali je tada kafana bila sprečnija. Radio sam po cijeloj Jugoslaviji, nije me držalo mjesto. Promijenio sam 17 gradova ali nijedan me nije uspio zarobiti i uvijek sam se vraćao Nikšiću. Nikšić ima dušu i ja sam sa ovim gradom srastao”.
Mićanović je do sada imao 14 samostalnih izložbi, tri grupne i četiri kolonije. Kako je kazao najdraži komplimenti su mu od nepoznatih osoba jer kada ga neko koga poznaje pohvali uvijek posumnja u objektivnost.
“Ne pada mi teško da se odvojim od svojih radova jer više volim da moja slika bude na tuđem zidu nego na mom, pošto to znači da im se to što radim sviđa. Moje slike se nalaze svuda po svijetu. Jedno vrijeme sam vodio evidenciju, ali prestao sam. Samo neka one putuju, nemam ja ništa protiv”.
Bonus video:
